Najcrniji scenarij dugotrajne recesije može se i mora izbjeći

Između toliko nužnog radikalnog zaokreta u svojim ekonomskim politikama te prilagođavanja globalnim recesijskim pritiscima i zadržavanja statusa quo, Vlada je izabrao ovo drugo. Predloženi državni proračun za 2009. g. i poprilično zbužujući signali koje premijer i ministri šalju ekonomskim akterima i društvu u cjelini ne mogu nas uvjeriti da Vlada ima razrađen scenarij kojim bi se spriječilo multipliciranje šokova koji s međunarodnog tržišta dolaze u hrvatsko gospodarstvo.

Iako je notorna činjenica da su javni i privatni sektor prezaduženi te da će naredne godine trebati refinancirati više od deset milijardi eura, još donedavno je postojao opći konsenzus, izuzev jasnih upozorenja HNB-a i većine domaćih ekonomista da globalna recesija neće snažnije utjecati na domaća ekonomska kretanja. Iz Vladinih su krugova dolazile procjene da bi gospodarski rast u 2009. g. mogao biti samo nešto usporeniiji, ali da će se ipak kretati između tri i četiri posto.

Vjerojatno zbog političkih razloga, Vlada, ali i na žalost i domaća prezadužena poduzeća, nisu razvili scenarije za slučaj da se u narednoj godini dospjele kreditne obveze neće moći refinancirati na međunarodnom financijskom tržištu. Još prije godinu dana međunarodne su banke doslovno opsjedale državu i domaća poduzeća nudeći jeftine kredite. Financijska kriza, koja se velikom brzinom u zadnjim mjesecima pretvorila u službeno objavljenu recesiju u razvijenim zemljama, dostupnost kredita je preko noći smanjila nekoliko puta tako da je danas teže dobiti milijun eura nego u proteklim godinama sto milijuna.

Hrvatska poduzeća, ali i država bit će u narednoj godini prisiljeni obratiti se gotovo isključivo domaćim bankama. Hoće li hrvatske banke imati dovoljno potencijala zadovoljiti potrebe javnog i privatnog sektora uz postojeće restriktivne monetarne politike HNB-a vrlo je upitno. Posebno nakon najnovije eskalacije sukoba između Ministarstva financija i HNB-a, koji je najavio da Vlada više ne može računati na njegovu podršku u financiranju planiranog deficita proračuna javnih prihoda i rashoda za 2009. godinu. Vlada je ipak popustila pritiscima proračunskih korisnika. Premijer je prema svemu sudeći procijenio da nema dovoljno političke snage niti kompetencija unutar resornih ministarstava za provođenje potrebnih reformi, ali i da bi mu sukobi sa sindikatima mogli oduzeti previše energije potrebne za ubrzavanje pregovora s EU.

Fokusiranje samo na međunarodnu politiku i pitanje ulaska u punopravno članstvo EU, a zanemarivanje unutrašnjih odnosa, posebno ekonomskih politika, duboko je pogrešno. Kreatori politika u posljednjih petnaest godina vodili su površne i potpuno nerazumljive ekonomsko-političke politike koje su podržavale uvjerenje da će ponašanje jeftinog novca, kojim će se financirati narastajući deficit, trajati neograničeno. Politička elita jednostavno nije razumjela da tržišna ekonomija ima svoje poslovne cikluse, a da se globalni recesijski pritisci mogu višestruko pojačati ako nacionalno gospodarstvo ima neprilagodenu strukturu i ako je zaduženo kao što je to hrvatsko.

Aktualna recesija predstavlja kraj osmogodišnjeg ciklusa snažnog rasta svjetskoga gospodarstva. U posljednjih šezdeset godina međunarodna je ekonomija proživjela dvanaest recesija, dakle negli pad ekonomskih aktivnosti i povećanje nezaposlenosti, koje su trajale od šest do 18 mjeseci. Nacionalne ekonomije koje su razumjele ekonomske cikluse i vodile kompetentne antirecesijske ekonomske politike iz ekonomske su krize izašle uz manje troškove, a oporavak je povećavao prirodne stope ekonomskog rasta. Hrvatske vlade niti su razumjele prirodu poslovnih ciklusa niti su odgovornim fiskalnim politikama djelovale na promjenu strukture nacionalnoga gospodarstva koje bi amortizirale vanjske fluktuacije i nestabilnosti. Izrazito loša struktura domaća ekonomije, dominantno orijentirana na usluge i kronično nekonkurentna na međunarodnom tržištu, uz visoku zaduženost kombinacija je koja jamči visoke recesijske troškove.

Ako Vlada ne poduzme potrebne i duboke zaokrete u fiskalnim politikama, monetarne će politike ostati rezervirane, a kriza će se ubrzavati i produbljivati. Vjerojatan je scenarij opadanja kupovne moći domaćeg stanovništva i slabljenja domaća potrošnja. U narednim godinama inozemna potražnja za robama i uslugama sigurno će biti rezervirana i daleko ispod one u godinama ekonomskog buma. Uz izostanak domaća potrošnje i tradicionalno slab izvoz, domaća bi recesija dakle mogla biti duga i mukotrpna, praćena nedostatkom novca, općom nelikvidnošću te stalnom prijetnjom upadanja u spiralu devalvacije nacionalne valute, inflacije i slaboga gospodarskog rasta. U takvom razvoju događaja ravnoteža će se uspostaviti na znatno nižoj razini ekonomskih aktivnosti, javne i privatne potrošnje, što će Hrvatsku svrstati u red nerazvijenih zemalja članica EU.

U izvorištu prijetiće recesije domaćega gospodarstva, uz vanjske utjecaje, nalaze se ekspanzivne fiskalne politike kojima se poticala javna potrošnja i investicije u megalomanske infrastrukturne projekte. Javni je sektor fiskalne deficite financirao privatizacijskim prihodima, ali i povećavanjem ukupnoga javnog duga. Na ekspanzivne fiskalne politike HNB je odgovarao, braneći stabilnost cijena i tečaja, restriktivnom monetarnom politikom. Ponuda novca je u pravilu stagnirala, a monetarna je masa bila manja od deviznih rezervi. Jednostavno rečeno, Hrvatska se odrekla monetarnih politika kao instrumenta za podržavanje ubrzanoga gospodarskog rasta.

Razdoblje između dvije globalne recesije, one iz 2000. godine i ove najnovije, koje je obilježavala velika ponuda novca, Hrvatska nije iskoristila. Da se obilje novca iskoristilo za postizanje prirodne stope rasta, koja mora biti bliže ostalim tranzicijskim (između šest i osam posto), a ne razvijenim zemljama, ovu bi globalnu recesiju hrvatsko gospodarstvo dočekalo na razini bruto nacionalnog proizvoda većeg od 10.000 eura i s bitno drugačijom strukturom, koja bi razdoblje slabih ekonomskih aktivnosti lakše preživjela.

Velike javne investicije, koje bi teško mogle podnijeti i neusporedivo uspješnije ekonomije nego što je to hrvatska, ne mogu kreirati dovoljno nove vrijednosti koje bi omogućile vraćanje kredita. Privatne investicije bile su nešto efikasnije, ali su zbog izostanka odgovarajućih ekonomskih politika zapravo petrificirale zatečeno stanje. Jedan dio multiplikacijskih učinaka globalne krize i duboke neravnoteže hrvatskoga gospodarstva može se pripremiti i eksternom tehnološkom šoku. Poduzeća su jednostavno kupovala najnovije tehnologije, znatno povećala proizvodne kapacitete, koji se nakon završetka ekonomskog ciklusa ne mogu iskoristiti na međunarodnom tržištu. Možda su najbolji primjer građevinska poduzeća, koja su se opremila suvremenim građevinskim strojevima najvećeg kapaciteta. Danas je potpuno jasno da domaća građevinska poduzeća, unatoč najnovijoj tehnologiji, nisu dovoljno konkurentna u međunarodnom okruženju te da nedostatak narudžbi s domaćeg tržišta neće moći nadoknaditi poslovima u inozemstvu.

Najcrniji scenarij dugotrajne recesije, koja je multiplikirana nedovoljnom ponudom novca, eksternim i internim fluktuacijama, može se i mora izbjeći. Vlada mora uravnotežiti fiskalne politike da bi HNB mogao reagirati sa smanjivanjem monetarnih restrikcija. Za razliku od razvijenih zemalja koje su na recesiju reagirale konjunkturalnim politikama, poreznim rabatima i snižavanjem općega poreznog opterećenja da bi se potakla domaća potrošnja, hrvatska Vlada mora razviti i primijeniti neusporedivo složeniji set različitih kratkoročnih mjera i dugoročnih politika.

Prije svega, potrebno je povećati PDV i ostale poreze na potrošnju, kojima bi se povećali proračunski prihodi. Uvođenje imovinskih poreza neizbježno je, kao i povećanje posebnih poreza na potrošnju i harmoniziranje s visinom tih poreza u razvijenim europskim zemljama. Na taj bi se način tekući prihodi proračuna zadržali na istoj razini ako ne i povećali, unatoč očekivanom padu potrošnje, a proračun uravnotežio. Poreze na dohotke poduzeća Vlada mora sniziti, posebno na dohotke koji se reinvestiraju, ali mora uvesti prohibitive poreze za repatriaciju dobiti. Cilj je spriječiti povlačenje dobiti od strane međunarodnih kompanija koje su u proteklo razdoblje akumulirale veliku dobit u svojim hrvatskim filijalama.

U strukturi proračunskih rashoda dominiraju mirovinski i socijalni transferi te plaće zaposlenih u javnom sektoru. Povećavanje plaća i mirovina trebalo bi imati povoljne konjunkturne utjecaje jer bi održavalo domaću potrošnju, nadamo se za robama domaćih proizvođača. Problem nastaje kad se kućanstva odlučuju za investicije u trajna potrošna dobra kod kojih nema domaća ponude, pa se povećavanjem kupovne moći kućanstava povećava deficit vanjskotrgovinskih računa.

Nesigurnost koju izaziva recesija vjerojatnijim čini da će kućanstva odustajati od investiranja u skupa dobra te da će se okrenuti kupnji dobara svakodnevne potrošnje. Upravo se u takvom mogućem ponašanju domaćeg stanovništva može tražiti prostor za ublažavanje i skraćivanje recesije. U krizi najčešće raste potrošnja osnovnih roba (ali i luksuznih dobara) te se na taj način otvara šansa za domaću prerađivačku industriju.

Vlada svim raspoloživim sredstvima, bez velikih ideoloških i doktrinarnih debata, jednostavno mora u kratkom roku zaustaviti eroziju domaćih prerađivačkih industrija. Većina je europskih vlada kreirala posebne programe spašavanja i poticanja razvoja malih i srednjih poduzeća, stvarajući državne fondove iz kojih se putem vlasničkih i dugoročnih dužničkih instrumenta financira spašavanje, oporavak i razvoj tih poduzeća.

Hrvatska Vlada mora pronaći fiskalne kapacitete, odustajajući od novih megalomanskih investicija, iz kojih bi se financirao jedan takav program. Infrastruktura unutar HBOR-a već postoji, ali ta domaća razvojna banka mora biti hrabrija i prema uzoru na Europsku banku za obnovu i razvoj preuzimati udjele u industrijskim poduzećima i financirati dugoročnim jeftinim kreditima ulaganja u povećavanje prerađivačkih industrijskih kapaciteta. Povećana ponuda domaćih roba široke potrošnje ne samo da bi supstituirala uvoz, već bi otvorila nove perspektive uspješnog uključivanja tih poduzeća u međunarodno tržište nakon recesije.

Vlada, međutim, mora usporedno s kratkoročnim mjerama izraditi plan nužnih reformi javnog sektora, povećanja efikasnosti i dugoročne fiskalne politike za poticanje održivoga ekonomskog rasta. Prioritet je pritom, uz rješavanje pitanja brodogradnje, restrukturiranje zdravstvenog sustava, školstva i javne uprave. Reformama tih segmenta javne potrošnje mora se postupno smanjivati broj zaposlenih i povećavati njihova ukupna učinkovitost.

Središnja bi banka na odgovornu fiskalnu politiku u kratkom roku (2009. g.) i na Vladine fiskalne projekcije do ulaska u EU, kojima se ne bi stvarale nove neravnoteže, morala reagirati spuštanjem monetarnih restrikcija i povećavanjem ponude novca. Za monetarnu ekspanziju ima dovoljno prostora u deviznim rezervama. Iako će ova recesija vjerojatno dulje trajati nego prethodnih dvanaest i nakon nje ništa u globalnoj ekonomiji neće biti kao ranije, nakon izlaska iz recesije hrvatska bi ekonomija, pod uvjetom brze reakcije kreatora ekonomskih politika, mogla izazvati snažniju i ući u novi ciklus ubrzanoga ekonomskog rasta. Moramo parafrazirati: kao što je to jednom rekao guverner HNB-a, ovo mora biti ples za dvoje, Vladu i Središnju banku. A možda će ova kriza značiti i početak jednoga novog i dugovječnog prijateljstva između fiskalnih i monetarnih politika.