Poslovna 2009.

Visoke cijene naftnih derivata, pojačana inflacija i na kraju krah financijskih tržišta i pad cijene nafte na petogodišnji minimum označili su 2008. godinu. Iduća bi godina prema mišljenju analitičara trebala donijeti umjerene cijene nafte, ali i nedostatak novca kojim bi se trebao financirati sektor energetike.

Na Hrvatsku će energetsku sliku u idućoj godini najviše utjecati energetska strategija koju bi Vlada trebala donijeti početkom godine. Strategija će odrediti smjernice razvoja hrvatske energetike do 2020. godine. Njen cilj realno pokazati gdje je Hrvatska danas po pitanju energetike te koje je korake potrebno napraviti da bi se osiguralo dovoljno energije za hrvatske građane i ravnomjeran razvoj gospodarstva uz brigu za okoliš. Jedna od najvažnijih stavki spomenute strategije je diverzifikacija nabavnih pravaca nafte i plina te osiguravanje sigurne nabave energije.

Tako se spominje više projekata koji bi trebali osigurati sigurniju nabavu energenata, a među njima su već i pomalo zaboravljena Družba Adria, Paneuropski naftovod PEOP i Jonsko-jadranski plinovod IAP. Među važnijim projektima spominje se i međudržavni spojni plinovod između hrvatskog i mađarskoga transportnog sustava koji će biti drugi dobavni pravac za ruski plin, a naglašava se i važnost tranzita električne energije, pod kojim se podrazumijeva prijenos električne energije preko hrvatske struje mreže s istoka i jugoistoka na zapad Europe, ali i prijenos energije obrnutim smjerom.

U idućoj se godini ipak, osim donošenja energetske strategije, ne očekuju i veća ulaganja na području energetike. Prosječni će građani u 2009. godini najviše osjetiti pojeftinjenje nafte na svjetskom tržištu, ali i već najavljeni poskupljenje plina.

Hrvatska danas uvozi oko 50 posto energije, a više od 80 posto tog uvoza je nafta. Dio inflacije koja je početkom ove godine pogodila Hrvatsku bio je uzrokovan upravo visokim cijenama nafte. Zbog velike ovisnosti o nafti domaćega gospodarstva i činjenice da se većina roba, ali i ljudi prevozi vozilima koja troše naftne derivate, viša je cijena pogonskih goriva udarila na standard građana, ali je utjecala i na budžete tvrtki. Tako su podivljale cijene sirove nafte na vrhuncu dostizale i 150 dolara po barelu, a ovih se dana na svjetskim tržištima barel nafte može kupiti i za manje od 40 dolara. Važno je naglasiti da ni jedna od tih krajnosti ne daje pravu cijenu nafte, koja ne bi smjela biti niža od 70 dolara po barelu, jer niže cijene destimuliraju ulaganja u naftni sektor. To znači da se uz tako niske cijene neće ulagati u nova nalazišta nafte, što bi nakon što se svjetska ekonomija ponovno zahukta moglo izazvati nedostatak naftne i najvjerojatnije novo divljanje cijena.

Cijena naftne ima je snažan pad i došla je na relativno na nisku razinu. Treba znati da ta razina cijena ne stimulira ulaganja u naftni sektor i dugoročno nije održiva. Aktualni pad cijena naftne prije svega je posljedica straha od duboke i dugotrajne recesije. Izlaskom iz recesije može se očekivati oporavak cijena naftne, koje bi prema nekim prognozama u razdoblju od 2008. do 2015. u prosjeku trebale biti 85 do 100 dolara po barelu – objasnio je direktor konzultantske tvrtke Oil and Gas Consulting Jasminko Umčević.

Slično mišljenje ima i Davor Štern, vršni poznatitelj prilika u naftnom i plinskom sektoru. Smatram da će cijena naftne ostati u pojasu od 50 do 80 dolara po barelu te da to neće izazvati velika poskupljenja naftnih derivata. Što se plina tiče, ne bude li izdvajanja plinskog biznisa iz Ine, tj. proizvodnje, transmisije i distribucije zajedno, Mol će kao većinski vlasnik Ine stalno tražiti povećanje cijene plina. Sadašnja cijena još uvijek ne pokriva troškove nabave uvoznog plina. S obzirom na to da je pala cijena naftne, može se očekivati i pad cijene plina, međutim, ona će još uvijek biti viša od današnje cijene po kojoj Ina prodaje plin. Jedina subvencija može biti kroz cijenu domaćeg plina koji proizvodi Ina, a protiv toga će logično biti novi većinski vlasnik Mol – objasnio je Davor Štern.

Osim donošenja energetske strategije koja bi trebala dati dogovore kako dugoročno planirati energetski razvoj Hrvatske, u idućoj godini Mol trebao dovršiti preuzimanje Ine. Mađarska je kompanija najveći pojedinačni dioničar Ine, ali još uvijek nema više od 50 posto dionica. Financijska kriza koja je jako pogodila Mađarsku, Molovo matično tržište, mogla bi usporiti preuzimanje Ine zbog manjka novca na tržištu. Odnosno nedostataka novca kojim bi Mol dovršio preuzimanje Ine.

Bez obzira na mogući zastoj ulaganja u energetski sektor zbog financijske krize i slabijih poslovnih rezultata s kojima su suočene naftne kompanije, ne očekujemo veći zastoj u Molovom preuzimanju Ine. Mađarska je kompanija s nešto više od 47 posto dionica Ine sada najveći dioničar i ima odličnu pregovaračku poziciju te joj je u interesu završiti proces preuzimanja, čime bi preuzela potpunu inicijativu, odgovornost i kontrolu nad procesom obnove Ine, koji je potrebno bitno ubrzati – objasnio je Umčević. Izvjesno preuzimanje Ine moglo izazvati nove turbulencije na tržištu naftnih derivata u Hrvatskoj. S obzirom na to da Mol već ima u vlasništvu Tifon, nakon preuzimanja Ine doći će u posjed njene maloprodajne mreže, a to bi Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja mogla proglasiti prevelikom koncentracijom.

Upravo zbog toga Mol će vjerojatno biti primoran prodati dio starih i trošnih Ininih benzinskih crpki. Potencijalnih kupaca ima više, od OMW-a, koji Mađari zbog ranijih razmira ne preferiraju, preko slovenskog Petrola, koji sa svima dobro surađuje, do gotovinom bogatog Lukoila, koji pokušava stvoriti veliki lanac benzinskih postaja u Hrvatskoj. Rusi bi takav rasplet dočekali raširenih ruku, ali je pitanje bi li uz benzinske crpke došli i do toliko željenog terminala na Jadranu preko kojega bi mogli dostavljati naftu iz svojih rafinerija koje imaju u Bugarskoj, Rumunjskoj i na Siciliji. Mol će, bude li primoran na prodaju dijela benzinskih postaja drugim igračima na tržištu, sigurno zaštiti svoju investiciju. Onome kome proda postaje vjerojatno neće omogućiti i prilaz otvorenom moru, preko kojega se mogu slobodno dozvati naftni derivati jer bi na taj način ugrozio Inine rafinerije u Rijeci i Sisku.