Bolje od ljudskog oka

S nježna idila Male Kapele, s borovima posutim snijegom i kristalno plavim nebom iznad njih, teško da bi nekomu dala naslutiti kakva se užurbanost krije u utrobi te planine. Kroz već izgrađenu cijev tunela u ovo doba godine ne prolazi mnogo automobila, a ispred cijevi koju se gradi može se vidjeti samo nekolicina radnika i nešto parkiranih strojeva. Čak ni buka ne narušava uživanje u prizoru. Nakon kratkog uspona neprimjetnom cesticom, pred vratima kontrole prometa skriveno negdje na planini dočekuju nas i usmjeravaju prometa poredani poput male vojske i prekriveni snijegom. Sve kao da se urotilo da nam dočara planinsku idilu.

Ipak, dok s Robertom Španovićem, inženjerom za tunele Malu Kapelu i Sveti Rok, ulazimo u Kontrolu prometa, koja se nalazi iznad tunela, postaje jasnije kako je sav taj mir samo privid. Golem ekran na kojem se izmjenjuju slike iz 77 nadzornih kamera postavljenih diljem tunela, u svako doba pod nadzorom dvojice nadzornika, pruža nam uvid u akciju koja se zbiva u cijevi tunela. Jednim se klikom slika iz kamere postavljene u drugoj cijevi povećava i omogućuje da na cijelom ekranu pratimo vrijedne radnike, sasvim nesvjesne da su dobili publiku.

Tehnologija ugrađena u tunel uistinu je impresivna: mnogo nadzornih kamera, automatska signalizacija prometa, inteligentni informatički sustav koji reagira na ono što bilježe senzori, automatski detektori svjetla. Mnogo ljudi ne zna da tuneli katkad troše više električne energije tijekom dana nego noću. Stvar je u automatskom detektiranju svjetla, pri čemu… Nemoguće je da se netko nađe u nevolji u tunelu a da se to ne primijeti najviše za nekoliko minuta se razina osvjetljenosti na ulazima i izlazima iz tunela prilagođava vanjskim uvjetima – objašnjava Španović.

Iako nitko od vozača o tome ne razmišlja, postupna rasvjeta uvelike pridonosi sigurnosti jer pomaže očima da se prilagode i sprječava šok u ulasku i izlasku iz tunela. Koliko je sustav inteligentan, pokazuje i podatak da se prometna signalizacija automatski prilagođava uvjetima koje bilježe kamere. Tako, na primjer, ako kamera zabilježi zaustavljeno vozilo, prometna signalizacija postavljena prije tog mjesta u tunelu pokazivat će novu, nižu preporučenu brzinu. Sigurnost je tako i raznim drugim modernim rješenjima podignuta na veoma visoku razinu.

Kad bi bilo koji od radnika koje sada gledamo dotaknuo kvaku na vratima koja spajaju dvije cijevi tu prolaza za pješake, a međusobno su udaljene 15 metara, u tunelu je 40 SOS niša s telefonima i vatrogasnim uređajima. Obavljeno je 98 posto građevinskih radova na izvedbi sekundarne betonske obloge, a trenutno se ugrađuju puni i šuplji rubnici, izvode se radovi na središnjoj odvodnji i kolničkoj konstrukciji te se oprema tunel za dovršenje lijeve cijevi Male Kapele morat će se ugraditi više od 200 tisuća tona betona, više od 124 tisuće četvornih metara hidroizolacije od PVC folije i više od 19 tisuća tona asfalta.

Prelaskom nekoliko metara do male vatrogasne postaje koja se nalazi u sklopu kompleksa Kontrole prometa postaje nam jasnije koliko je to istina. Šestorica vatrogasaca koji su u tom trenu u smjeni pokazuju nam opremu, i potvrđuju – za otprilike četiri minute mogu stići do bilo kojega mjesta u tunelu.

Konačno ulazimo u cijev tunela, pa dobivamo kacige i svijetleće prsluke, za vlastitu sigurnost. Nakon što se ponovno spuštamo vozeći se putem koji iz jurećeg automobila sasvim sigurno ne bismo ni primijetili, obilazno dolazimo do ulaza u lijevu cijev, u kojoj se obavljaju završni radovi. A oni su odmakli dovoljno da se tunelom može bez problema voziti, iako nakon prvih stotinjak metara postaje veoma mračno, jer rasvjetu tek treba postaviti.

Nakon nekog vremena zaustavljanja se pokraj grupice radnika koju smo promatrali iz sobe za kontrolu prometa. Nakon izlaska iz automobila dočekuju nas hladan zrak koji odmjereno puše kroz tunel, vlaga i mrak. Ulaz je ostao iza blagog zavojja; jedina je rasvjeta ona pokraj radnika kod kojih smo se zaustavili. U dubini tunela još je takvih svjetala. Kamioni i drugi strojevi koji rade u daljini zvuče nekako izvanzemaljski, vjerojatno zbog odsustva bilo kakva drugog zvuka, pa mrak i stvarna veličina tunela tek sad postaju jasni. Tempo kojim se tu radi uistinu je intenzivan, pa za nekoliko minuta već moramo pomaknuti automobil kojim smo ušli da bi mogao proći jedan od većih kamiona.

Kontrast između idiličnog i bljeskavog vanjskog izgleda planine i njezine mračne, užurbane unutrašnjosti golem je. Tu u mraku tristojak radnika radi u tri smjene da bi tunel bio završen do 1. lipnja 2009., kao što je najavljen. Tada će nepodnošljive ljetne gužve postati prošlost, a brzina prolaska po već će se s 80 na 100 kilometara na sat.

Ima tu još mnogo posla – u prolazu dobacuje jedan od radnika, što je svakako istina. Ipak, kako nam objašnjava Španović, dosad su radovi tekli bez problema, i sve govori u prilog tome da će posao biti gotov na vrijeme. Njegov posao upravo je to da planira radove i predviđa potencijalne probleme, jer na gradištu dugom nešto manje od šest kilometara posao mora biti pod stalnom kontrolom.

Nakon Male Kapele zaputili smo se do Svetog Roka, gdje je slika vrlo slična, uz dodatak bure koja puše do kostiju i nedostatak snijega. Čak je i onima koji putuju starom cestom važno je da pred tunelima nema gužve jer protočan promet na autocesti znači i manju gužvu na magistralnim putevima. Tako bi sve trebalo veseliti što bi sljedeće ljeto ta dva tunela trebala konačno prestat biti tema u svim vijestima i postati uobičajen dio puta do mora. Radovi u Maloj Kapele i Svetom Roku, tunelima pred kojima je većina onih koji ljetuju u Dalmaciji bar jedanput po nesnosnoj vrućini čekala u koloni, sada su već daleko odmakli. Iako će samo rijetki vidjeti koliko je impresivno gradilište i osjetiti kakav je osjećaj pješice prolaziti sredinom cijevi, većina će vozača u jednom trenu proći kroz tunele – tada će biti dobro sjetiti se da su među najsigurnijima u Europi.