Proizvođač bolničkih kreveta i opreme za škole iz Ludbrega odustao je od širenja proizvodnje zbog visoke cijene proizvodnog pogona. Usto, iako ima proizvod koji bi mogao izvoziti, bez pomoći države izvozom se snažno osjeća.
Dio Stjepana Šoljarića teško je doći telefonom, jer on nema tajnicu niti sjedi u lijepom uredu. Vrijeme kad ga se može posjetiti saznali smo uz pomoć direktora Erste banke, koja ga kreditira, a kad smo došli, Šoljarića smo zatekli u radnoj kuti, okruženog petoricom radnika. Osnivač obrta Konbas među uredno složenim stolcima koji su dio isporuke za Ministarstvo obrane nije se ni po čemu razlikovao od ostalih radnika.
Ipak, on je osnovao i uz pomoć svoje djece još uvijek vodi obrt koji na godinu proizvede oko 20 tisuća stolaca, 10 tisuća vrhunskih medicinskih kreveta i 10 tisuća klupa, što je za hrvatske pojmove uistinu impresivno. Upravo zato Šoljarić, koji je posao počeo u 20 četvornih metara vlastite garaže 1993. godine, s pravom danas može reći da je uspio stvoriti nešto vlastitim rukama. Iako službeno obrt vodi njegov sin Davor uz pomoć sestre Martine, čak je i promatraču sa strane sasvim jasno da je Stjepan Šoljarić u mirovini samo na papiru, dok stvarno još drži sve konce u rukama. Izuzetno direktan i jednostavan, Šoljarić bez dlake na jeziku govori o uvjetima u kojima radi i iznosi svoje mišljenje o položaju proizvođača u Hrvatskoj.
- Razočaran sam podrškom Ministarstva i općenito načinom na koji se proizvođači tretiraju jer uistinu sve vrhune poberu trgovci. Nisam jednom tražio od državnih tijela da mi pomognu ili se raspitavao za neke poticaje, ali uvijek sam dobivao jedino obećanja – kaže Šoljarić.
Strojobravarski obrt Konbas možda nije poznat na širem tržištu, ali ravnateljima bolnica, škola, kao i onima zaduženima za nabavu vojne opreme ime tog obrta iz Prilesa pokraj Ludbrega nije nepoznato. Naime, osim što je vođi hrvatski proizvođač opreme za osnovne, srednje škole i fakultete, proizvodi i opremu za staračke domove i bolnice.
Poduzetnici lako mogu trpjeti nedostatak likvidnosti, pa su upravo dugački rokovi naplate od trgovaca jedan od najvećih problema u poslovanju.
- Stvari su takve da proizvođač mora svima davati robu, a njemu nitko ne mora platiti na vrijeme, dok mi moramo svima. Na primjer, mi repromaterijal nabavljamo iz inozemstva i imamo dobavljače od kojih stalno uzimamo robu, željezo i drvo koji su nam potrebni. Ali plaćamo odmah i sami vršimo prijevoz – objašnjava Špoljarić.
Konbasov vozni park uključuje i dva kamiona pa ih tako osim razvoženja robe koristi i za dovoz repromaterijala, a tu do izražaja dolazi uključenost cijele obitelji u posao, jer dok Stjepan i njegov sin vode proizvodnju, kćer vodi administraciju i vozi kamion.
