Svijet

U Slomu Jareda Diamonda, jedan od najslavnijih i najnagrađivanijih autora popularnoznanstvenih literaturi, dobitnik Pulitzerova za djelo Sva naša oružja, raspravlja o tajanstvenoj propasti starih civilizacija i kako to utječe na našu budućnost. Dok se knjizi Sva naša oružja objašnjavalo razloge zemljopisne prirode koji su prouzročili procvat nekih naroda, Slom se koristi istim razlozima da bi ispitao zašto su neka drevna društva, uključujući i civilizaciju Maja i one s Uskršnjih otoka, kolonije Vikinga na Grenlandu, pa i suvremenih, poput onoga u Ruandi, jednostavno – nestala. Zbog čega se neka društva razvijaju, a druga propadaju?

Hoće li turisti jednog dana u čudu zruti u hrdom nagrižene kosture njujorskih nebodera kao što mi danas zirimo u prašumom obrasle ruševine majanskih gradova, pita se Diamond.

U prošlosti, mnoge su se kulture raspale. Razlog tomu, u većini slučajeva, bila je ekološka kriza koju su prouzročili sami narodi, no ona sama po sebi nema isključive ‘zaluge’. Nije svaka civilizacija propala zbog svojevranske ekološke krize koju su prouzročili sami narodi, no ona je ipak u najviše slučajeva bila svojevrstan kataklizam propasti – pošto se u slučajevima kad se udržuvala s društvenim odgovorom na katastrofe. Za našu, suvremenu civilizaciju uzroci propasti mogu biti vrlo slični, ekocid je vrlo realna opasnost za svijet. Kako je danas svijet globalno selo i teško je vjerovatno da bi neke kulture mogle izolirano propasti, kao što se to nekada događalo, najcjenije prognoze govore da propast ove civilizacije može prouzročiti izumiranje ljudske vrste ili apokaliptični slom industrijske civilizacije.

Ipak, sva krivnja nikako ne leži u osvetoljubivoj prirodi, a autor tu tvrdnju argumentira oprimerujući glavne teze knjige u malim zajednicama suvremene Montane koje se suočavaju s propašću životnog standarda i iscrpljenjem prirodnih izvora. To dvoje je pak svima zajednički uzrok propasti, tvrdi Diamond.

Najnovija top-lista najprodavanijih naslova New York Timesa počinje knjigom Koliba na prvome mjestu – tako je već dvadeset tjedana. Najčitaniji i od medija trenutačno najtraženiji američki pisac William Paul Young prvotno je tu priču napisao kao originalan božićni dar za svoju djecu. Kako sam kaže, koliba je metafora za kuću koju je izradio od vlastite boli i u kojoj se skriva gotovo 40 godina.

Svi američki izdavači odbili su priču, a na tržište je dospjela zahvaljujući Youngovu prijatelju koji ju je objavio u vlastitoj nakladi – i nije pogriješio. Već sada u svijetu je prodano više od šest milijuna primjeraka, a prodejnice se kuće otimaju za prava na ekranizaciju.

Priča počinje otmicom Missy, najmlađe kćeri Macka Mackenzija, za vrijeme obiteljskog ljetovanja. Dokaz da je brutalno ubijena pronađena u napuštenoj kolibi u divljinji Oregona. Četiri godine poslije ožalošćeni Mackenzie prima nevjerojatnu poruku, navodno od samoga Boga, kojom ga se poziva da posjeti onu istu kolibu. Unatoč svojim dvojbam i sumnjama jednoga se zimskog prijepodneva odvaži prihvatiti poziv i odlazi u nju. Ondje susreće tri osobe koje predstavljaju Sveto Trojstvo i postupno se miri s Bogom, kojemu je bio okrenuo leđa i kojeg je smatrao krivcem za ubojstvo nevinog djeteta. Ono što je Mack doživio, iznenadit će vas i promijeniti možda točno koliko je promijenilo i njega. Young tu daje odgovor na pitanje postoji li Bog u svijetu ispunjenom boli, Bog kao metafora svega dobrog i pozitivnog. Koliba je proglašena jednom od najvećih priča ikada napisanih i romanom koji iscjeljuje. Postala je globalni fenomen, a oni koji su je pročitali, često izjavljaju kako žele da svi koje poznaju učine isto.

Nijedan zapadnjak nikad nije proveo više od nekoliko dana u Japanu a da nije postao svjestan profinjenosti, tajanstvenosti i posebnih obilježja japanske kulture, koja je usprkos neonskim reklamama i ostalim onečišćenjima sa Zapada i dalje suvremeno pročelje te zemlje. Obilježja japanske kulture na razne su načine povezana sa samurajskim kodeksima, koja pripadnici zapadnoga svijeta sve češće iskorištavaju za osobni, ali i poslovni razvoj.

Etički sustav bušido (način ratnika) stoljećima se u Japanu smatra estetikom življenja, pristupom koji život i smrt pretvara u umijeće. Hagakure je jedinstveno i cijenjeno djelo u književnosti o bušidu i pruža sveobuhvatnu sliku samurajskog života i kodeksa ponašanja iz perspektive osobite tradicije iz područja Sage. Djelo je nastalo početkom osamnaestog stoljeća zapisivanjem Tsunetomovih usmenih kazivanja. Do tog vremena Japanom je cijelo stoljeće vladao mir, a samuraji su postali gradski službenici i redarstvenici koji se u prazno razmeću mačevima demonstrirajući svoj status.

Sukladno tomu Hagakure je pun anegdota iz ratnih razdoblja, kad je smrt bila sveprisutna stvarnost. Njegov autor s tugom gleda na to što samuraji iz Sage pod utjecajem dugotrajnog mira i materijalnog obilja gube borilački duh i stojeća stajališta svojih predaka. Oživjeti istinski duh bušida u vrijeme vladavine prava i pretvoriti ga u vrstu duhovne discipline glavni je cilj ove iznimno bogato opremljene knjige.

Uza sve te očajničke pokušaje da se ‘podmaže’ ekonomija postavlja se pitanje gdje svi ti novci nestaju? Jer s krizom ili bez nje, s kolapsom financijskih tržišta ili bez njega, sav novac nije jednostavno ispario preko noći pa je pravo pitanje zašto se te injekcije ne osjećaju u ekonomiji, odnosno zašto nije pokrenuto pozajmljivanje i kolanje novca. Odgovor, čini se, zasad svima izmiče, premda je najbiži istini da zaleđeni od straha svatko svoje drži u čarapi, i banke i kompanije.

Koliko je situacija ozbiljna ogleda se i u činjenici da Fed namjerava dodatnim nekonvencionalnim mjerama dalje širiti svoj spektar mogućnosti. Jednostavnije, istrošiviši metke u starom pistolu kupit će si sačmaricu. To znači dugotrajniju simboličnu kamatnu stopu i nastavak otkupa toksičnih sredstava radi pročišćavanja tržišta zagađenog pohepom i neozbiljnošću niza financijskih institucija.

Snažne i za bankare krajnje neubojljivo agresivne izjave još su jedan novi moment koji valja svakako primijetiti jer služi vrlo konkretnoj svrsi. U izjavi Feda pisalo je, među ostalim, sljedeće: ‘Federalna rezerva upotrijebit će sve raspoložive instrumente radi promoviranja ponovnog pokretanja održivog ekonomskog razvoja i očuvanja stabilnosti cijena’. Osnovni problem globalne ekonomije u ovom je trenutku gotovo potpuni gubitak povjerenja između sudionika ekonomskog procesa, pa takve izjave u tom smislu treba i shvatiti.

Nije nimalo nevažno poslati tržištu jasan i radikalni signal, čak ako iza toga i ne stoji dovoljno jaka sredstva. Takvim širenjem kreditnih programa Fedova bilanca je porasla od ispod 900 milijuna dolara na više od dva triljuna, no valja očekivati i daljnje bujanje, do čak tri triljuna prema nekim procjenama.

Najveća žrtva aktualnih previranja nesumnjivo je, dakle, povjerenje i spremnost sudionika u ekonomiji da nastave po starom, nakon što su se mnogi opekli toliko da i ne mogu više izgledati kao prije. Situacija, iako vrlo teška, još nije dosegnula kataklizmičke razmjere kako neki vole vjerovati, ali treba biti realan i priznati da to više nije samo filmska mogućnost već i vrlo stvarna, u slučaju da krvotok uskoro ne prokola.

Zadatak koje je pred donositeljima ekonomskih odluka, zapravo i nije toliko težak. Akumulirano znanje o ekonomiji i iskustva prikupljena tijekom dugo vremena pokazuju da se dalje od već poznatih rješenja i ne može baš ići. Drugim riječima, što se zna, zna se. Sve to što Fed misli dodati svom portfelju operacija, dakle, nije, niti može biti revolucionarno. Monetarna grana bliži se vrhuncu svojih mogućnosti, koje, brat bratu, nikad i nisu bile široke koliko su to one u rukama politike, odnosno fiskalne grane.

Niz fiskalnih stimulansa koje su proteklih tjedana vlade velikih svjetskih ekonomija osmisliše bit će, sada je jasno, presudni za eventualno izvlačenje iz jame. Dalje od toga, zapravo i ne postoji.

Odluka slovenske Vlade da stavi veto na otvaranje 11. poglavlja u pregovaračkom procesu Hrvatske s EU naišla je na bezrezervnu podršku svih političkih krugova i parlamentarnih stranaka. Stručnjaci i eksperti s područja međunarodnog prava kažu da je potez slovenske Vade bio očekivan, jer se njime traži ostvarivanje stanja kakvo je bilo 25. lipnja 1991. godine. Tako dr. Marko Pavliha s piranskog Fakulteta za pomorstvo, potez premijera Pahora pozdravlja i ujedno je izrazio nadu da će slovenski Parlament, sukladno mišljenju dr. Framce Bučara, donijeti rezoluciju ili izjavu kojom se argumentira zašto Slovenija inzistira upravo na tom datumu.

Pavliha također smatra da bi eventualna arbitraža u graničnom sporu Hrvatske i Slovenije trebala slijediti načelo pravičnosti. Slovenija od tog načela ne bi smjela odstupiti, jer je primjer razgraničenja između Slovenije i Hrvatske specifičan i nije zabilježen u pravnoj praksi. Prof. dr. Milan Brglez s Fakulteta za društvene znanosti kaže kako je veoma važno da Slovenija uspije isključiti hrvatske sporne pregovaračke dokumente, jer bi to, u protivnome, moglo u postupku arbitraže prejudicirati konačnu odluku. Načelo pravičnosti jedino može Sloveniji dati bolje polazne osnove, jer sve drugo upućuje na to da bi moglo doći do rješenja morske granice koje ne bi odgovaralo onome što zagovara slovenska politika, kaže Brglez.

I dok su politika i eksperti jedinstveni u mišljenju, slovensko se gospodarstvo ne oglašava. Mudro čeka daljnji razvoj događaja. Hrvatska je i nakon ulaska Slovenije u EU ostala njen važan vanjskotrgovinski partner. Hrvatska je Sloveniji četvrto izvozno tržište odnosno peto uvozno tržište, dok je Slovenija jedan od važnijih vanjskotrgovinskih partnera Hrvatske. Prema podacima NB-a Hrvatske, Slovenija je na sedmome mjestu među stranim investitorima. Do sada je neposredno uloženo 927 milijuna eura. To Hrvatskoj osigurava liderstvo mjesto, kao najpoželjnijoj investicijskoj destinaciji slovenskoga gospodarstva. Nešto više od četvrtine svih slovenskih neposrednih stranih ulaganja usmjerno je u Hrvatsku. Najviše u izvozno usmjerno gospodarstvo.

U isto vrijeme Hrvatska je investirala u slovensko gospodarstvo 80 milijuna eura. Najveća Hrvatska investicija u Sloveniji datira u vrijeme nekadašnje zajedničke države. Riječ je o AC Krškome, u kojemu vrijednost hrvatske investicije iznosi 750 milijuna dolara. Robna razmjena u prošloj godini između dviju zemalja dostigla je vrijednost od 2,5 milijardi eura i 900 tisuća eura iznosio je promet u uslugama. Platni deficit Hrvatske u roboj razmjeni sa Slovenijom i iz godine u godinu se smanjuje, ali još je velik.

Mediji u Sloveniji jedinstveni su u odobravanju tvrdog stava Vlade prema graničnom sporu s Hrvatskom i neki komentatori premijera Boruta Pahora nazivaju odlučnim i dosljednim. Međutim, pojedini slovenski analitičari upozoravaju da je riječ o opasnoj politici, koja bi se Sloveniji mogla obiti o glavu. Komentator ljubljanskog lista Dnevnik, politički analitičar Vlado Miheljak smatra da bi inzistiranje i ultimatumi mogli kao rezultat imati trajno negativne posljedice u bilateralnim odnosima dviju zemalja.

Upozorava da će takav populistički Pahorov pristup javnosti na početku doživjeti kao politički triumf i ako je veliko pitanje je li to u skladu sa slovenskim nacionalnim interesima, na primjer, gospodarstvenim i turističkim. Nekadašnji glavni urednik tjednika Mladina Janez Sever u komentaru na jednom portalu navodi da Hrvatska teško može prihvatiti ultimatum Slovenije, jer to u biti znači da Ljubljana praktički diktira granicu. Zanimljiva je i njegova teza kako mnogima u Europi odgovara odlaganje ulaska Hrvatske u EU te da Slovenija, prema svemu sudeći, ima tihu podršku nekih većih članica EU.