Željko Rohatinski: Braneći nas od prezaduženosti spasio nas financijske krize

Sve do početka jeseni činilo se da će 2008. biti sasvim prosječna godina, zapamćena uglavnom po Olimpijskim igrama u Pekingu, uz koje se veže dotad nezaprječena svota potrošena na organiziranje Igara, veličanstveno otvaranje i zatvaranje, pokoji rekord i skandal te uglavnom nezamijećeno sudjelovanje Hrvata, izuzevši medaljaša Blanka Vlašića, Filipa Udea, Snježane Pejčić, Martine Zubčić i Sandre Šarić. U Francuskoj je svoje predsjednikovanje počeo Sarkozy uz razvod i ženidbu, u Rusiji je u predsjedničku fotelju sjeo Putinov dečko Medvedev, a u ljeto se odigrao i mali rat u Gruziji u kojem su Rusi demonstrirali svoju moć, a Europom uglavnom svoju nemoć i ovisnost o ruskom plinu. Da nešto ipak ozbiljno ne valja i da to neće biti tek obična godina u svijetu navijestila je cijena nafte, koja je skakala u nebo dostignući u ljeto gotovo 150 dolara za barel, a da nitko nije mogao objasniti zašto se to događa, pa su optuženi špekulanti. Ali to već s prvim jesenskim kišama više i nije bilo važno.

Podmuklica, koja se valjala još od godine prije, do rujna je narasla u pravu tsunami-krizu koja je, naravno, buknula na Wall Streetu i prelije se na ostatak svijeta poharavši financijska tržišta kako to samo bujica može. Nije stala ni do kraja ove godine, a stručnjaci predviđaju da još žešće posljedice tek slijede. Optimisti misle da će jenjati do ljeta 2009., pesimisti da će trajati do 2010. ili dulje, ali uglavnom se i jedini i drugi slažu da je riječ o najgoroj krizi još tamo od 1929.

Hrvati su, tradicionalno, krizu dočekali nespremnii. Početkom godine bavili su se sastavljanjem nove Vlade (opet Sana-derove), pa raspodjelom fote- lja. Peta brzina koju je nova/stara Vlada obećala u poslu s EU spala je nekako jedva na prvu-drugu, a onda je došlo ljeto i krenulo se na godišnje odmore. Jesen je donijela otrežnjenje u svakom pogledu. Pokazali smo se neotporni na krizu i recesiju koja joj slijedi, a ponuđena rješenja (mogu li se tako zvati?) tanka. Dva krava ubojstva, Ivane Hodak i Ivo Pukanića, ponovno su otvorila pitanje organiziranoga kriminala, a šlag na gorku tortu lupili su Slovenci blokirajući pregovore.

Iako se čini da Božić i Novu godinu dočekujemo kao i godinama prije, okićeni, kupujući, užurano, u svakog se od nas uvukao strah od godine koja stiže. Osim djece, nitko više nije bezbrižan. Zaposleni se boje za svoja radna mjesta, umirovljenici za mirovine, bogati za svoje dionice, dividende i uštedevine. Sirotinji je i onako svejedno, nema mnogo toga što može izgubiti. I zato poželjeti sretnu i uspješnu Novu godinu ima neku sasvim drugu težinu kad je o 2009. riječ. Želimo vam upravo takvu, usprkos svim crnim i katastrofičnim prognozama.

S taro pravilo da su lopovi gotovo uvijek korak ispred policije u Hrvatskoj je već neko vrijeme (srećom!) preoblikovano u izrek, pomalo već i u javno mnijenje – Rohatinski je uvijek korak ispred Vlade! Prvi se čovjek većini ljudi posve nevažne institucije u godinu-dvije prometnuo u prinudnog, ali uspješnoga gasitelja požara i to zato što se jedini po- brinuo da ima i čime gasiti. HNB, naime, danas jedini raspolaže viškom novca i jedini ima instrumente kojima banke može dodatno opskrbiti kapitalom, bude li opet zatrebalo (a sigurno hoće). Željko Rohatinski je čovjek kojega svi, pa i kumice na tržnici, pažljivo slušaju i, unatoč govornoj mani i stručnoj ekonomskoj tematici, itekako dobro razumiju. Zato doista nikoga nije iznenadio potez Hrvatske udruge za odnose s javnošću da upravo guvernera proglasi komunikatorom godine. U trenutku kad nas s političke pozornice zatravaju spinom kao ključem komunikacije (koji je gotovo isključivo sadržaj i njegovu važnost uopće) takav izbor pokazuje da su u javnoj komunikaciji potrebni ljudi koji imaju što reći, pri čemu je posve nevažno koliko će to (ne)savršeno izgovoriti.

Unatoč teškoćama u govoru, Rohatinski govori kristalno jasno. Još nas je potkraj prošle godine upozorio na inflaciju, na što je vlast odmahnula rukom, kao u šali. U siječnju je prognozirao da ove godine inflacija ne može biti manja od šest posto (u kolovozu je dosegnula 8,4 posto). Upozorio je da će antiinflacijske mjere HNB-a (ograničenje rasta kredita i inozemnog zaduživanja, smanjenje operacija na otvorenom tržištu koje su bankama izvor kratkoročne likvidnosti, obrana tečaja kune) imati negativne posljedice ako ih ne podrži Vlada svojom ekonomskom politikom. Vlast ga, kakvog li iznenađenja, nije slušala, pa sad imamo još veći deficit platne bilance, smanjenu opću likvidnost gospodarstva, jačanje kune i rast kamata!

Slalom s inflacijom i nelikvidnošću

No Rohatinskog nije ‘izolirala’ samo Vlada. U svibnju se, na opatijskoj konferenciji Hrvatskoga novčanog tržišta, uspio ‘zakačiti’ i s Mesićevim savjetnikom za gospodarstvo Dubravkom Radoševićem. Radošević godinama upozorava da prejaka kuna ruši i ono malo izvoza što imamo, ali guverner mu je odgovorio rečenicom koja se još pamti: – Blago populisti, njihovo je kraljevstvo nebesko!

U međuvremenu je HNB, potpuno osamljen, žonglirao između inflacije, obrane tečaja, refinanciranja dugova, održavanja likvidnosti… Najprije je, da bi amortizirao dodatne pritisk na inflaciju zbog vlasničkih promjena u Ini, iz obvezne pričuve izbacio gotovinu ušao na tržište kruha i pekarskih proizvoda akvizicijom Mlinara te u knjižarski biznis pokretanjem lanca knjižara Tisak Medija, kojima će kruna biti nedavna akvizicija Znanja. Dosad još uvijek službeno nepotvrđenom akvizicijom Roto-prometa, distributera jakog u HoReCa kanalu i donedavno najjače karike Gastro grupe, Agrokor je uspio snažno uzdrmati taj savez, koji mu je konkurirao posebno u opskrbi ugostiteljskih objekata. Da ne bi bilo da je potpuno zapostavio regiju, Agrokor je u ovoj godini kupio Novu slogu u Srbiji te dvije distributerske tvrtke u Crnoj Gori – Štampu i Trgopress, dok bitka za Duvanko- merc još traje.