Home / Poslovna scena / Cestama se dolazi, ali i odlazi

Cestama se dolazi, ali i odlazi

Sljedećih šest stranica oproštaj je redakcije Lidera od svoga preminuloga kolege i prijatelja. Iznova smo pročitali sve Hrvojeve tekstove od 1996. do 2008. godine. Presjek onoga što je Hrvoje pisao ujedno je i primjer kako pisati o ekonomiji: analitički, dalekovidno i nadasve korisno za čitatelja.

Uobičajeno je da novinske redakcije biraju svoj podmladak. Hrvoje je, međutim, sâm izabrao redakciju u kojoj će se početi profesionalno baviti gospodarskim novinarstvom. Kao osnivač i prvi glavni urednik studentske novine Manager na Ekonomskom fakultetu, Hrvoje je nazvao Miodraga Šajatovića, tada urednika Večernjakova priloga Poslovni svijet, i ponudio suradnju. A od samog je početka bila očevidna Hrvojeva sklonost novinarstvu, kao i njegova osobnost i posebnost.

Hrvojevi tekstovi od samog su početka bili analitički i – edukativni. Sâm je govorio da ne voli pisati edukativne teme, ali ih je pisao toliko dobro da su urednici nerijetko naručivali upravo takve. I kad bi morao pisati edukativno o najbanalnijim temama, pisao je dobro.

Prvi profesionalni novinarski članak Hrvoje Matejlića, Biznis od 12 kuna, objavljen je u prilogu Poslovni svijet na 31. stranici Večernjeg lista 14. kolovoza 1996. godine (u prilogu tekst prenosimo u cijelosti).

O temi promet i ekonomski razvoj, za koju bi se reklo da je sve već odavno napisano, Hrvoje je u ožujku 2007. pod naslovom Cestama se dolazi, ali i odlazi, napisao dinamičan i čitki članak. U tom je članku Hrvoje prigodničarskim frazama ‘nova prometnica će utjecati na razvoj kraja’, usporedio rezultate mjerenja konkretnog porasta ekonomskih aktivnosti zbog novosagrađenih prometnica. U napisu je upozorio i na zaključke američkog ekonomista Hirschmana koji je još sredinom prošlog stoljeća zaključio kako je za nerazvijene zemlje važno da što više raspoloživoga investicijskog novca namijene izravno proizvodnim aktivnostima, a što manje infrastrukturi, što je (bilo?) u suprotnosti s (tada?) važećim shvaćanjima. Zaključak tog teksta i danas se može slobodno naglas pročitati političarima koji nekritički prihvaćaju zagovaranje građevinskog lobija da se gotovo sav raspoloživi investicijski novac ulaže u gradnju velikih infrastrukturnih objekata.

‘Unatoč koristima koje bi Hrvatska ostvarila gradnjom moderne prometne infrastrukture, i prometni i ekonomski stručnjaci se slažu kako su očekivanja da će sama gradnja novih prometnica potaknuti nagli razvoj nerealna. Tek uz postojanje uvjeta kao što su poticanje zaposlenosti, povoljna investicijska klima, odgovarajuća porezna politika, razvijanje tržišta stručne radne snage i suvremenih tehnologija, razvoja financijskih i ostalih potrebnih institucija, itd., gradnja prometne infrastrukture može se ozbiljnije pridonijeti općem i regionalnom razvoju’. Svakome tko danas, 11 godina nakon njegova objavljivanja, pročita ovaj Hrvojev članak, nametnut će se pitanje za koga se grade moderne prometnice u Hrvatskoj, s obzirom na to da nema novca namijenog izravno proizvodnim aktivnostima, poticanju zaposlenosti, razvijanju tržišta stručne radne snage i suvremenih tehnologija itd.

Samo godinu dana nakon što se počeo baviti profesionalnim novinarstvom, Hrvoje je pisao izvrsne tekstove. Pod naslovom Hrvatski bankari ne ulažu u ‘nade’, na cijeloj strani Poslovnog svijeta Večernjeg lista objavljen je 7. svibnja 1997. Hrvojev analitički članak o prvom službenom susretu hrvatskih poduzetnika s ulagačima ‘rizičnog kapitala’ (risk ili venture capitala) na prvom investicijskom forumu u Münchenu za brzorastuća mala i srednja poduzeća zemalja Srednje i Istočne Europe.

U tom je napisu predstavljeno sedam poduzetnika iz Hrvatske, kao tražitelja investicijskoga rizičnoga kapitala, ali i riječ je o samo na prvi pogled zadovoljavajućem odzivu pet banaka iz Hrvatske (Kreditna banka, Croatia banka, Zagrebačka banka – Pomorska banka, Hrvatska poštanska banka i Zagrebačka banka iz Rijeke). I dok je u napisu bilo riječi o sedam hrvatskih poduzetnika i o iskazanom zanimanju stranih ulagača rizičnog kapitala za ta brzorastuća poduzeća, za bankare iz Hrvatske, Hrvoje je otvoreno napisao da su na forumu u Münchenu oni ‘sudjelovali samo kao promatrači’.

I u nastavku članka je Hrvoje, nikoga ne štedeći, istaknuo da se u drugim zemljama ozbiljnije shvaća ulaganje u rizične tehnološke inovacije, pa su neka naša poduzeća uspostavila kontakte sa slovenskim fondovima rizičnoga kapitala, kojih je u to doba u susjednoj državi bilo tri, dva privatna i jedan državni.

Gotovo nema tjedna a da se u Hrvatskoj ne otvori nova trgovina u kojoj svi proizvodi imaju jednaku cijenu. Riječ je o dućanima u kojima se sve prodaje po 12 kuna. Ideja potječe s kraja osamdesetih godina kad su se u Španjolskoj počele otvarati trgovine ‘sve po 100’, koje su nudile različite proizvode po jednakoj cijeni, 100 peseta. Ubrzo su se, potaknute velikom popularnošću, slične trgovine počele pojavljivati u drugim europskim državama.

Trgovačkom trendu početkom 1994. godine pridružila se i Hrvatska otvaranjem trgovina Sve po 12 kuna u Kaštelima kod Splita. Počeo je Ivica Škopljanac, vlasnik Kaštel Globusa d.o.o., poduzeća koje danas, osim veleprodaje, ima 16 trgovina Sve po 12 kuna u desetak hrvatskih gradova. Ideja je izazvala zanimanje hrvatskih potrošača, ali i poduzetnika pa su posljednjih godina u Hrvatskoj počele nicati trgovine s istim nazivom i cijenom. Tako danas u svakom većem gradu postoji barem jedna takva trgovina, a, prema nekim procjenama, samo ih je u Zagrebu dvadesetak.

Riječ je o malim trgovinama, najčešće na atraktivnoj lokaciji, koje prodaju širok raspon proizvoda za kućanstva, sitni alat, igračke i sl. Cijena 12 kuna, uglavnom prihvatljiva za potrošače, omogućava nabavu širokog asortimana različite robe pa je u različitim trgovinama asortiman nerijetko dosta raznolik.

Prodaja je organizirana na principu samoposluživanja i kupci se mogu neposredno uvjeriti u kakvoću proizvoda koji uglavnom dolaze iz velikih skladišta u Španjolskoj, koja je i jedan od najvećih veleprodajnih centara, ali i iz Indonezije, Kine, Tajlanda. U primorskim mjestima dosta robe stiže i iz Italije. Neki robu nabavljaju izravno iz Španjolske, a ostale trgovine opskrbljuju se kod tih veletrgovaca, koji najčešće i sami imaju maloprodajne trgovine.

Višnja Ivanović, vlasnica poduzeća Fimani d.o.o., koja posjeduje trgovinu Sve po 12 kuna preko puta Zagrebačkog velesaja, kaže da su 70 posto kupaca žene. Muškarci, ako i dodu, pretežito kupuju alat, a tako kupljeni predmeti uglavnom se daruju. No i trgovine Sve po 12 kuna zapažaju smanjenje kupovne moći. Kupci danas najčešće kupuju predmet-dva, a prijašnjih godina zbog višeg standarda, ali i novog načina prodaje, izlazili su punijih vrećica. Da nije sve ružičasto i da je sva- ka trgovina, pa i ona Sve po 12 kuna podložna poslovnom riziku, pokazuje upravo primjer tvrtke Fimani, koja je od svoje tri trgovine zatvorila dvije – zbog neisplativosti. Vlasnici se suočavaju i s drugim problemima: visokim cijenama atraktivnih poslovnih prostora, koje je i teško pronaći, obvezom da stranim dobavljačima plaćaju robu unaprijed, visokim prijevoznim troškovima.

Vlasnici dubrovačkog poduzeća W.I.S. Trade d.o.o. suočili su se u prije dva mjeseca otvorenoj trgovini s krađom. Unatoč velikom broju sličnih trgovina (a u posljednje vrijeme i standova na tržnicama), vlasnici se ne žale na konkurenciju, kojoj se su protivljaju što je moguće češćim i sezonskim promjenama asortimana. To je, ističu, najvažniji uvjet uspjeha. Slaba je promidžba, uglavnom usmena predaja i ru- kom pisani natpisi na vratima prodavaonice, ali potrošači pronađu te zanimljive trgovine. I dok kupci zadovoljno lutaju među policama pronalazeći proizvode ‘koji su u drugim trgovinama mnogo skuplji od 12 kuna’, vlasnici su ipak uglavnom zado- voljni rezultatima od kojih se, kako kažu, može živjeti. Potaknuti dobrim rezultatima, u Kaštel Globusu planiraju za jesen otvaranje veleprodajnog centra u Zagrebu i smanjenje maloprodajnih cijena. Trgovci se za nove pošiljke spremaju kako bi na njima imali deklaracije na hrvatskom u skladu s novim Zakonom o kontroli kvalitete proizvoda. Čini se ipak da u tom obliku poduzetništva još ima mjesta pa treba očekivati još novih trgovina u kojima će svi proizvodi imati jedinstvenu cijenu. Konkurencija već čini svoje: na pojedinim tržnicama pojavljuju se ‘izazivači’ koji na svojim standovima nude sve po 10 kuna.

Hrvoje je bio od novinara koji nisu olako nasjedali tuđim pričama. Dok su se drugi potkraj 2002. godine bavili prognozama o krahu HT-a, nakon što početkom 2003. godine bude liberalizirano tržište fiksne telefoni, Hrvoje je u članku Slobodan izbor operatera po uvjetima HT-a objasnio što će se u stvari dogoditi: ‘Hoće li se pojaviti konkurencija novih telefonskih kompanija najviše ovisi o Hrvatskom Telekomu i cijenama koje će naplaćivati za korištenje svoje mreže. Na kraju bi se moglo pokazati da je ipak najisplativije razgovarati putem Hrvatskoga Telekoma.’

U siječnju 2003. godine Hrvoje u članku pod naslovom Bez blitzkriega ekonomija u dugom naftnom šoku analizira kako će na hrvatsku ekonomiju utjecati, u tom trenutku pripremani, napad SAD-a na Husse- inov Irak: ‘Skuplji benzin će, čini se, biti jedan od rijetkih vidljivih posljedica za Hrvatsku, gdje se nitko ozbiljno ne bavi efektima mogućeg rata. Većim dijelom izolirano iz svjetskih tokova, hrvatsko gospodarstvo u prvi tren neće napad na Irak osjetiti ni na ekonomskom rastu, ni na troškovima zaduživanja, ni u lošijoj turističkoj sezoni. Dojam je da bi za Hrvatsku, uza skuplji benzin, jedina posljedica rata koja zabrinjava većinu svijeta mogla biti kratkotrajna nestašica tepih i nekih začina, jedinih hrvatskih uvoznih proizvoda iz Iraka. To, naravno, ne može biti realno…’

U listopadu 2003. godine mediji su opsežno izvještavali o tome kako će tajanstvena tvrtka Divan, koja je dobila odobrenje za fiksnu telefoniju, uništiti Hrvatski telekom. Hrvoje je pak u članku pod naslovom HT već pripremio kapital za obranu monopolskog položaja objasnio da se to neće dogoditi. Napisao je: ‘Hrvatski Telekom posljednjih nekoliko godina ulaže manje od planiranog u infrastrukturu, ne kupuje druge kompanije, a istodobno povećava zadržanu dobit i likvidnost. Ponekad se na bankovnim računima HT-a zna naći i više od milijardu kuna. Nije sigurno je li to rezultat samostalne strategije Uprave na čelu s Ivicom Mudrinićem ili je to naredba njemačkog vlasnika, ali gotovina će sljedećih godina dobro doći za obranu od pretendenta na unosno tržište fiksne telefonije.’

Tijekom dviju godina uredivanja rubrike Svijet u Poslovnom tjedniku Hrvoje Mateljić je sazrio u jednog od najboljih poznavatelja globalizacijskih procesa i njihovih utjecaja na hrvatsku ekonomiju. U tom smislu jednako je dobro mogao napraviti intervju s nekim od čelnika Svjetske banke, napisati crticu o antipiratskoj strategiji u glazbenoj industriji ili detaljno analizirati utjecaj globalnog zatopljavanja na svjetsku ekonomiju.

Kad je nakon dvije godine izlaženja, u proljeće 2004. godine, Poslovni tjednik postao Poslovni dnevnik, Hrvoja je trebalo nagovarati da i u dnevnom ritmu ostane urednik svjetskih tema. Samo se želio vratiti pisaju, ali je na inzistiranje redakcije prihvatio i taj posao. Još tijekom uredivanja Poslovnog tjednika okupio je nekoliko mladih ljudi, bio im mentor i pomagao im da se razviju u dobre novinare. Tijekom uredivanja Poslovnog dnevnika oko njega se okupila još veća ekipa mladih ljudi, koji su danas raspršeni u najmanje tri redakcije poslovnih novina. Svi su oni osnove posla načinili od Hrvoja.

Sredinom 2005. godine Hrvoje se odlučio priključiti prvoj postavi Lidera pressa koji je s radom počeo na početku rujna. Na jednom od prvih sastanaka s glavnim urednikom Miodragom Šajatovićem još je jednom naglasio kako je on prije svega novinar te da će se novom projektu osnivanja poslovnog tjednika Lider priključiti bude li obnašao novinarsku, a ne uredničku funkciju.

Nije bilo nikakve sumnje da će Hrvoje i u Lideru isporučivati tekstove visoke kvalitete što je pokazao već i u prvom broju, kad je gotovo proročanski obradio temu dolaska novog operatera na domaći tržište. Riječ je bila o švedskom Tele 2 koji je dolaskom u Hrvatsku izazvao postojeće igrače T-Mobile i Vip tvrdeći da će zauzeti trećinu tržišta. Ne treba posebno naglašavati da se dogodilo upravo to što je Hrvoje i predvidio. Naime, tada se iz ureda čelnika postojećih igrača moglo čuti da svoju strategiju ne zasnivaju na potezima konkurencije, već na vlastitim idejama što pak nije bilo vidljivo iz reklamnih kampanja kojima su nudili usluge besplatnog telefoniranja prema odabranom broju.

Hrvoje je tada zaključio da ponudi li novi operater korisnički broj za simbolički iznos (tada su se brojevi plaćali 200 kuna) i jeftin mobitel, pri čemu bi zarađivao isključivo na razgovorima i ostalim uslugama, uskoro bi većini korisnika drugi mobitel mogao postati uobičajen, a cijene na tržištu znatno srezane.

Prva polovina 2006. protekla je u svojevrsnome poduzetničkom zanosu, u tijeku su bile pripreme za pristupanje Europskoj uniji (tada se govorilo i o primanju u članstvo u 2009.), a iz Banskih se dvora širio optimizam da će Vlada štititi državne interese kormiraleći kompanijama poput HPB-a, HEP-a ili OiV-a. No, Hrvoje je, u suradnji s uredništvom, odlučio otvoriti tabu-temu koja je ostala u sjeni relativno pozitivnih prognoza. ‘Ekonomisti koje smo kontaktirali, a ne žele biti citirani, smatraju dužnički krizu malo vjerojatnom, pa čemu onda plašiti javnost. Ni nama to nije cilj. No, zašto bi Hrvatska bila izuzetak u kreiranju worst case scenarija?’ pitao se Hrvoje u svom tekstu u kojem je do u tancine opisao scenarij ulaska u nepovoljnu situaciju koja je snaža hrvatsko gospodarstvo ponajprije zato što nije imuna na globalna kretanja, a niti je na vrijeme bila u mogućnosti ukloniti slabe točke koje pod vanjskim pritiscima posebno dolaze do izražaja.

Hrvoje je, uzme li se u obzir trenutačna gospodarska situacija, u listopadu 2006. uočio još jedan trend ili, moglo bi se reći, manu čelnih ljudi domaćih poduzeća: ‘Smanjenje troškova još se smatra pokazateljem poslovnih problema umjesto uobičajenim zadatkom uprave. Ne čudi stoga da se pitanje: Smanjujete li troškove? u dijelu hrvatske zajednice smatra gotovo nepristojnim. Na temelju nekoliko suvislih odgovora i analiza poslovanja domaćih tvrtki nameće se zaključak da kompanije zanemaruju problem rastućih troškova ili se s njima obraćaju smanjenjem broja zaposlenih ili racionalizacijom nabave’, napisao je Hrvoje i upozorio da je dobro dok potrošnja raste, ali usporavanjem rasta i jačanjem konkurencije mnoge će kompanije morati potražiti unutarnje rezerve, odnosno veću potražnju posvetiti rashodovnoj strani računa dobiti i gubitka.

Osim što je bio maher u makroekonomskim predviđanjima i stanju na telekomunikacijskom tržištu, Hrvoje je budno pratio kretanja na burzi, nudio svoje savjete i prognoze u vezi s kretanjem dionica Ine ili T-HT-a, ali i s nevjerojatnom lakoćom naizgled štare teme pretvarao u pitko štivo koje su čitatelji, ekonomski laici, mogli gutati poput kakvoga književnog romana. Primjera radi, posljednji broj u 2006. nosila ja Hrvojeva tema o predizbornim projektima koje je kratko i jasno nazvao preskupim, prevelikim i neisplativim. U priču o Pelješkome mostu, tunelu kroz Medvednicu ili restrukturiranju brodogradilišta Hrvoje je vješto upleo studiju američkih stručnjaka u kojoj se glomazne, neefikasne investicije nazivaju ‘bijelim slonovima’. Tekst je, pritom, započeo legendom o tim albino savcima za koje se u Aziji vjerovalo da donose sreću zbog čega su postajali vlasništvo monarha, a zaključio rečenicom da dok ‘cost benefit analiza ne postane prvi korak u bilo kojem javnom ili javno-privatnom partnerskom projektu, poreznim obveznicima ostaje za utjehu legenda da je sreća vidjeti bijelog slona. Nažalost, čini se da nas barem ta sreće neće zaobići’ našalio se Hrvoje.

I u 2007. Hrvoje je nastavio s praksom pisanja nasadne poučnih i analitičkih tekstova s tezama koje su, pokazalo se, bile ispred svog vremena, ali i dokazale da je riječ o iznimnom autoru čije je znanje prava rijetkost. Primjerice, u 2007. Hrvoje je pisao da će nova vlada morati odmah neodrživu situaciju rješavati smanjenjem javne potrošnje i agresivnim poticanjem izvoza jer će, u suprotnome, zapasti u krizu, najavio je da će na udaru nižeg rasta prvi biti građevinari i trgovci, pisao o povratku inflacije kad o njoj još nije bilo govora, a i vješto rezimirao poslovne događaje iz 2007. koji su odredili tokove u sada već prošloj godini. Hrvoje je u 2008. još jednom poslovnoj zajednici dokazao kako je dobar prognostičar te iznio nekoliko korisnih teza o kojima će se još raspravljati u mjesecima koji slijede. U veljači je tako pisao o antiinflacijskim scenarijima Vlade i HNB-a te napomenuo kako bi se sinergijskom politikom Vlade i HNB-a inflacija suzbijala na dulji rok uz nezadovoljstvo korisnika subvencija: ‘Vatrogasne, intervencioničke mjere za posljedicu bi imale narušavanje tržišnih mehanizama. Treći scenarij, kulminacija sukoba Sanadera i Rohatinskog, ipak je najmanje vjerojatan’ objasnio je Hrvoje u svom tekstu. Kako su mjeseci prolazili postajalo je sve jasnije da se domaće gospodarstvo, unatoč prijašnjim dobrim prognozama poduzetnika, ipak suočava s nepovoljnim posljedicama financijske krize i visoke zaduženosti zbog čega je Hrvoje, već u kolovozu, odlučio podržati Sanadera u ideji da okupi vijeće ekonomskih savjetnika.

‘Budući da makroekonomski pokazatelji ukazuju na visok rizik ulaska u krizu, izbor glavnoga ekonomskog savjetnika bio bi prvi korak za ozbiljan ekonomski zaokret. Uz malo truda to bi mogla biti jezgra utjecajnoga i korisnoga ekonomskoga savjetničkog tima, a ne zadovoljavanje forme bez sadržaja’, napisao je Hrvoje mnogo prije nego što se u javnosti počelo govoriti o vijeću ekonomista. Svoje mišljenje o još jednoj ideji – osnivanju Interventnog fonda – naš je novinar iznio u studenome, istodobno uvjeren da je riječ o fatamorganji za smirivanje poslovne javnosti, a ne za spas gospodarstva. Koji tjedan poslije, Hrvoje se osvrnuo i na opasnosti deflacije i zaključio da nas ne treba čuditi suoči li se hrvatsko gospodarstvo s još jednim egzotičnim terminom – stagflacijom: ‘Stagflacijski scenarij podržava i prognoza rasta hrvatskog BDP-a u sljedećoj godini: Ministarstvo financija očekuje rast BDP-a od samo dva posto. Inflacija bi trebala biti niža od četiri posto, ali pokaže li se i ta prognoza nerealno optimističnom, Hrvatsku čeka neugodna kombinacija visoke inflacije i niskog rasta’, zaključio je Hrvoje.

Posljednji članak koji je Hrvoje napisao bavio se poslovanjem inozemnih kompanija koje djeluju i u Hrvatskoj i objavljen je pod naslovom Tvrtke majke i kćeri: Strani vlasnici banaka pogođeni, hrvatske banke stabilne. Lider je taj članak objavio u svom posljednjem broju u 2008. godini, u istom onom u kome smo morali objaviti i vijest o Hrvojevoj smrti.

Ovaj je hommage za Hrvoje pak posljednji pozdrav redakcije Lidera i tvrtke Lider press svome najboljem prijatelju i kolegi.

Dan nakon što je u Novinarskom domu održana i službena komemoracija, na zagrebačkom groblju Miroše-vac brojni prijatelji, kolege i članovi obitelji oprostili su se 23. prosinca od Hrvoja Mateljića, jednog od najboljih hrvatskih poslovnih novinara, koji je preminuo u četvrtak, 18. prosinca, u 35. godini života.

Tijekom dirljivog ispraćaja Željka Laslavić, novinarka Lidera, obratila se obitelji u ime cijele redakcije riječima da su upravo oni najzaslužniji što smo svi mi imali priliku poznati toga velikog čovjeka.

  • Tvoje najveće vrline bile su poštene, vjera u ljude i vječni optimizam koji je isijavao iz tvog lica. Bio si velik čovjek, djetinje dobrote, slijep za tude mane, veliki oslonac i pomoć svima koji su te trebali. Svakoga od nas zadužio si u životu na ovaj ili onaj način i bojim se da ti se većina od nas nikad nije uspjela odgovarajuće zahvaliti. Strašno je to što za to više nećemo imati prilike. Uz beskrajnu tugu, kao kolegi ali prije svega prijatelju, redakcija Lidera zahvaljuje ti na svemu što si bio. Hrvač, tako smo te voljeli – poručila je Željka Laslavić prisjetivši se, sada simboličnih trenutaka kad bi Hrvoje nakon paničnih prijepodneva srijedom, nakon zaključenja Lidera, znao ustati, sroko se nasmijati i kolegama reći: ‘Ajmo, ljudi, život je vani!’

Dirljivim govorom od Hrvoja Mate-ljića oprostio se i njegov kolega, učitelj i dragi prijatelj Ivica Grčar Pix izmamivši suze stotini okupljenih prisjećajući se dana kad je Hrvoje u redakciji Večernjeg lista počeo svoju novinsku karijeru.

  • Uobičajena je praksa da stariji novinari u svoje okrilje preuzmu mlade, a ti si odabrao mene. U to ste vrijeme, vi mladi, izgledali poput Alisa izgubljenih u zemlji čudesa. Sjećam se naših kava, druženja, tvog osmijeha i onoga karakterističnog pogleda. Kažu da sam ti ja bio mentor, ali meni se danas čini da je zapravo bilo obratno – kazao je Pix poželjevši dragom Hrvoju Mateljiću da počiva u miru.