Korporativne obveznice mogu donijeti i 20 posto za šest mjeseci

Ovo je posljednji Dnevnik malog ulagača u Lideru. A što da vam kažem… Zahvaljujem Miši Šajatoviću što mi je dao šansu i, kako se to kaže, ni iz čega stvorio ne novinara koji prati burzu, nego, ja bih rekao dnevničara, a on kolumnista. Zahvaljujem i vama, publici, što ste me čitali.

No, da se mi bacimo na ‘meso’. Kako stvari stojte, na posljednjem lunjanju po Londonu uvjerio sam se da imamo konsenzus analitičara koji nikad ne govore za Bloomberg i CNBC, i onih zaposlenih samo zato da bi davali intervjuve i izjave za te dvije televizije, i sve ostale medije na kojima sedmorica preglašavaju jednoga jedinog oponenta. Kao što su, recimo, ona sedmorica zagovornika spašavanja nekolicine pojedinaca novcem poreznih obveznika preglašala jednoga jedinog pozvanog da ukrasi zlo baš tom izjavom: ‘Zar je moguće da ovdje stvarno nitko ne vidi da se novac cijelog naroda prelijeva u džepove nekoliko ljudi!’ Da se vratim temi, izgleda da imamo konsenzus, analitičari čija lica nikad ne vidimo i oni koji nam ‘na nos izlaze’ slažu se da bi oporavak realnog sektora mogao početi u prvom ili drugom kvartalu 2010. godine, dok bi se na burzama to moglo vidjeti već polovinom 2009.

Pitao sam ljude koji preko ruku prevrću milijarde eura ili dolara, nekad i u danu, zarađuju li više trejderi ili dugoročni ulagači. Bilo je to retoričko pitanje. Ako si market maker, više zarađuješ kao trejder. Ako si mali ulagač, a nisi li market maker što god da si mali si ulagač, pametnije ti je da si dugoročni ulagač. Da ne rabimo grublje izraze o šansama malih ulagača da prežive rodeo na burzovnim valovima.

Negdje milijarde dolara, negdje desetine tisuća kuna, ali ista je to stvar. Nakon što sam, a valjda shvatio, očinski mi rekao da bih mogao razmisli o ulaganju u korporativne obveznice. Kompanije ne mogu dobiti novac od banaka, pa ga skupljaju na tržištu kapitala. Kažu, isplaćuju firme tu lovu, može se namaknuti i do petnaest, čak dvadeset posto na rok od šest mjeseci. Prekrasan prinos u ova vremena. Jedini rizik je da bi kompanija mogla bankrotirati. Ali, odabereš li neku od onih too big to fail, prevelikih da propadnu, u biznisu u kojem ništa nije sigurno ovo je valjda najbliže sigurnom. Stvarno tako i izgleda. Dok je volatilnost prevelika, dok kamatne stope ljube nulu, to jest dok jedva možemo zamisliti dan objave vijesti da Fed razmišlja o povećanju kamatne stope, a kamo li drugo povećanje zaredom, igranje na korporativne obveznice izgleda sasvim pristojno…

A mi Hrvati i dalje se ne damo krstiti. Prije nego što se iz redova za telefon prebacimo u redove za crni kruh, skoknuli smo na skijanje – u rekordnom broju. Šalu na stranu, lani sam loš prognozer dobrim dijelom bio zato što sam bio ‘pod utjecajem’. Ove godine… Ha!, pametniji sam bar utoliko što znam da fundament u doba gotovo neograničene dostupnosti novca ne vrijedi mnogo, a jednako je bezvrijedan i za vrijeme nestašice novca. Ali na kraju je fundament, ti burzovni zen budizma, ipak jedino što se boduje. Srednja vrijednost fundamenta bila bi dividenda, to jest povoljan P/E s tendencijom isplate dividende. Recimo to ovako. Mislim da znam što je Buffett htio reći govoreći da je prilika na tržištu malo.

Činjenica je da se s deset posto depozita u bankama na burzi mogu napraviti čuda čak i od, autoironična šala, dionica iz mog portfelja. Isto tako, činjenica je da građani još nisu iscrpili imovinu kojom bankama mogu jamčiti da će otplatiti kredite i minuse po svim mogućim karticama. S jedne strane imamo kuknjuv da matice neće moći davati novac našim bankama, s druge je nelogično da će se odreći prinosa koji valjda ni jedna država u kojoj operiraju ne može nadmašiti, a s treće – izgleda da nema tih milijardi koje naša država ne bi posrka, pa kako će onda poduzeća doći na red za zaduživanje. Plaši me što ozbiljni ljudi govore da ni Rohatinski kunu neće moći braniti nakon kraja ove godine. To me plaši više od mirovine koju bi mi trebali isplatiti fondovi koji kupuju državne obveznice ove naše države.

Vjerojatno ću otplatiti posljednji dug koji mi je ostao, na Visi, i bar pola od ono malo gotovinske sirotinje pretvoriti u neku devizu. Naprosto, izgleda da svijet misli da euro vrijedi devet kuna, a povijest se, povijest se, povijest se, povijest se ponavlja, u odnosima Hrvatske i svijeta nekako uvijek svijet ima posljednju riječ.

Još jednom. Hvala, Mišo! Hvala, čitateljstvo! Od 12. siječnja Dnevnik malog ulagača izlazić će u Poslovnom dnevniku. 😊