Medicinskoj je struci, a ne zakonodavcu, u cijelosti prepušteno utvrđivanje što je liječnik pogriješio, a što je nastalo kao komplikacija tijekom operacije. U praksi to ima neke dobre, ali i loše strane. Jer, struka može biti i pristrana.
Žalosna je činjenica da se u svakom trenutku u brojnim bolnicama i izvan njih osim medicinskih zahvata koji spašavaju život i zdravlje događaju i oni drugi, oni kod kojih je nastupila nečija smrt ili se oštetilo zdravlje koji su se mogli, nekad čak i morali, izbjeći. Lako je reći da svatko tko radi i griješi kad je riječ o stolaru, krojaču ili sličnom zanatliji, ali te ‘lakoće’ nema ni slučajno kad je riječ o liječnicima koji su nekako uvijek, i po dobru i po zlu, u prvom planu. Unatoč svim dvojbam, unatoč čestim prosvjedima liječnika da ih se neopravdano pribijaju ‘na stup srama’, unatoč čestim prosvjedima bolnica da ih oštećenici koji nemaju razumijevanja za zdravstvo blokiraju ‘nerazumnim’ sudskim presudama, činjenica je da ono što na tom planu postoji danas predstavlja samo vrh ledene sante u odnosu na ono što će nastati u skoroj budućnosti.
Nije riječ o tome da će liječnici početi raditi lošije nego što su to prije činili, dapače sigurno je da su sve pažljiviji i sve oprezniji, nego o tome da se događa ono što se na razvijenom Zapadu (posebno u SAD-u) dogodilo već davnije. Javnost i zakonodavac postaju sve senzibiliziraniji za zaštitu prava pacijenata i greške (kojih ima i kojih će uvijek biti i jednostavno nije ni moguće zamisliti vrijeme kad ih uopće neće biti) sudovi sve strože kažnjavaju. Takva je strogo prisutna na razini raznih stegovih mjera unutar zdravstva (uključujući gubitak radnog mjesta i gubitak licence za rad), preko kaznenih mjera (uključujući u novije vrijeme nekad nezamislive dugogodišnje zatvorske kazne) do građanskih odgovornosti i naknade šteta, koje na Zapadu u pravilu dosežu milijunske iznose i otvaraju potrebu nužnog osiguranja od profesionalne odgovornosti, što opet poskupljuje zdravstvenu uslugu.
U današnjem hrvatskom pozitivnom pravu golem broj propisa spada u tzv. medicinski paket zakona, a osim onih usko specijaliziranih, i kod kojih se već i po nazivu vidi o čemu je riječ (Zakon o zdravstvenoj zaštiti, Zakon o sestrinstvu…) postoje i oni opći, koji se ne bave samo zdravstvom, ali se na zdravstvo i te kako odnose. Dakako, riječ je o Zakonu o obveznim odnosima i o Kaznenom zakonu.
Najprije treba jasno naglasiti da su liječnici stručnjaci koji izravnom odredbom Zakona o obaveznim odnosima moraju nositi odgovornost.
Kao vrhunac apsurda treba istaknuti da liječnici, kao i ustanove u kojima su zaposleni, još ne podliježu obveznom osiguranju od profesionalne odgovornosti. Suprotno rješenje vrijedi za odvjetnike, javne bilježnike, stečajne upravitelje, čak i za one koji se bave prodajom zaplijenjenih stvari u ovršnim postupcima, ali za liječnike takva obveza ne postoji, iako bi to znatno olakšalo bolnicama u slučajevima sporova.
Može dati bolji rezultat u smislu punog ozdravljenja umjesto djelomičnog, što je to općeprihvaćena praksa – mjeri li se po broju liječnika i ustanova koji je primjenjuju ili po ugledu primjenjivosti. Ako je riječ o potonjemu, tko će valorizirati ugled i prema kojim kriterijima i slično. Također, razvidno je da se u slučaju doslovne primjene navedenih pravila gotovo nikad ne bi moglo, ili tek vrlo teško, primijeniti nešto novo, nešto što se tek dokazuje u praksi i što još nije istisnulo ono prijašnje, ono staro. To bi zasigurno zakočilo svaki medicinski napredak, što je potpuno neprihvatljivo. S druge strane, jasno je i da treba spriječiti svako neodgovorno eksperimentiranje tuđim životom i zdravljem – jasno je da je pravo umijeće naći razuman kompromis.
