Vrijednost je nove predstave Saše Anočića prije svega u uspješnoj upotrebi i manipulaciji izražajnim sredstvima njime komedije kakvu su ‘proizvodili’ Chaplin i Keaton.
Lik skitnice koji je dramaturški i žanrovski u istoimenom film-skom ostvarenju osmislio Charlie Chaplin te ga svojim jedinstvenim, progresivnim talentom i znanjem nepovratno uvrstio u anale umjetnosti, trajna je inspiracija Anočiću kod kojeg su vrlo zamjetljive reference na skitnicu, ali i koji i upotrebljava žanr njime komedije, njenu kanoniziranu mimiku i gestu te slapstick. Tako u prvom dijelu predstave po-najviše, a kroz cijelu često (uz proporcionalne padove dinamike i tempa predstave kako se ona privodi finalu) Anočić iznimno uspješno, duhovito, svježe i vršno barata alatima njime komedije te pretežno pruža uistinu prvoklasni glumačko-narativni užitak koji je gledatelj posljednji put mogao doživjeti u skečevima Bustera Keatona, Charlija Chaplina i animiranih Toma i Jerryja.
Stoga je vrijednost nove predstave Saše Anočića prije svega u uspješnoj upotrebi i manipulaciji izražajnim sredstvima njime komedije kakvu su ‘proizvodili’ Chaplin i Keaton. Naime, poput njih dvoje, ni Anočić se ne zau-stavlja samo na plasiranju komičnih mogućnosti izvedbenog akta, već ozbiljno i znalački zadire u metakazališno područje uspješno se poigravajući kazališnim konvencijama – razotkrivajući ih i demantirajući da bi ih odmah potom uspostavio.
No, predstava ima i izvjesne dramaturško-režijske nedostatke koji sad već postaju očekivane i prepoznatljive karakteristike djela kad je riječ o Anočiću. Tako, primjerice, inzistiranje na trajanju pojedinih sekvencija koje nije dramaturški opravdano, ni vođeno, već glumački utemeljeno (jednom smo u tom kon-tekstu pisali kao o hegemoniji jednog izražajnog elementa nad drugim – no to je legitimna odluka autora, a ne nasilje nad kazalištem) nije više manjkavost vođenja cjeline, već estetika. Također, moralna didaktičnost ove predstave, kao i nekih prethodnih, autonoma je autorska intencija, no njezina se problematičnost očituje u načinu njenog plasmana koji, s jedne strane, posjeduje propovjedničke note, a s druge prelazi u patetiku. Oba čimbenika u kazalištu znače kić. I to kić koji se nepotrebno počinje nazirati u drugom dijelu predstave ne bi li do njezina kraja i dvostrukog finala-epiloga potpuno prevladao.
