O Obami i Sanaderu

Rijetko je kad u povijesti vladala tolika napetost kakvu Amerika pa i svijet proživljavaju posljednjih tjedana, a koji će službeno završiti 20. siječnja. Toga dana, naime, Barack Obama postat će službeno predsjednik SAD-a i preuzeti uzde posrnuloga diva. Ionako težak zadatak pred njim, utoliko je teži činjenicom da svakim sljedećim danom očekivanja eksponencijalno rastu. Čovjek ne mora izvesti jedno, nego, recimo, pet-šest čuda ne bi li zadovoljio minimum zahtjeva. Osim što bi trebao spasiti Ameriku od nje same i ponovno je ‘izmisliti’, treba cijeli svijet dovesti u red, zajamčiti mir na Bliskom istoku, usrećiti saveznike i partnere, sprijateljiti se s onima s kojima Amerikanci nisu desetljećima komunicirali, obnoviti izgubljeni utjecaj i ugled Amerike u nekoliko vremenskih zona…

Ipak, apsolutni prioritet je pokretanje posve obamrle američke ekonomije, koja trenutačno nepovratno tone. Administracija predsjednika na odlasku uspjela je tek zadržati raspadanje leša sa 700 milijardi dolara namijenjenih financijskom sektoru, a na Obami je sada daleko teži zadatak – mesijansko reanimiranje mrtvaca. Proteklih je tjedana napravljen ključan korak u tom smislu. Obama je počeo razlagati koliko će i, što je važnije, kako potrošiti sljedeći svežanj dolara. U cijeloj je priči iznos nekako najlabaviji pojam s tek maglovitim obrisima, u rasponu od 775 milijardi do jednog bilijuna dolara unutar nekoliko sljedećih godina. Novi predsjednik zasad je pun entuzijazma i elana te se što prije želi latiti posla, pa je tako proteklog tjedna počeo s intenzivnim lobiranjem i nagovaranjem američkoga Kongresa da prihvati njegov paket mjera kako bi prvim danom na novom poslu odmah mogao staviti potpis pod vjerojatno najvažniji akt mandata.

• Stabiliziranje američke ekonomije, posebno financijskoga i bankarskog sustava, pozitivno bi se odrazilo na ukupno svjetsko gospodarstvo, bez obzira na to što trenutačno ne iskazuju poseban altruizam i suosjećanje za druge – tvrdi ekonomist Žarko Primorac te nastavlja: – Mjere koje je Obamin tim zacrtao neće se posebno odraziti na hrvatsku ekonomiju, osim putem općeg smirivanja u svjetskim financijama – a identičnog je mišljenja i Ljubo Jurčić te poentira kako hrvatski problemi proizlaze iz same Hrvatske, pa stoga i ne treba očekivati znatnije pomake kod kuće zbog onoga što se događa u SAD-u, ili bilo gdje drugdje. Hrvatski problemi starijeg su datuma i već više od desetljeća zahtijevaju ista riješenja, tako da bi Hrvatska mogla ubiti dvije muhe jednim udarcem, odnosno provesti nužne reforme i rezove, čime bi izbjegla dugotrajniju krizu, ali i uspostavila kojačno domaću ekonomiju na održivim načelima.

Prekidanje infrastrukturnih projekata nije odgovor, dapače, u ekonomiji u kojoj je potrošnja posve nekontrolirana i usmjerena na uvoz i osobnu potrošnju, javni radovi praktički su jedini kanal izravnog usmjeravanja potrošnje na proizvodnju putem preferencijalne selekcije gospodarskih subjekata koji u njima sudjeluju. U svakom slučaju, situacija u Hrvatskoj složenija je nego što se čini, a Vlada nema jasan plan djelovanja u kriznim okolnostima, kaže Primorac. S druge strane, Hrvatska već ima niz osnovnih pretpostavki koje Obama tek namjerava uvesti, niz reformi je donekle i počeo, pa bi time i opseg potrebnih mjera bio unutar mogućnosti. Osnovna poruka je izraditi cjelovit i obuhvatni plan na dulji rok uz jasnu podjelu prioriteta, ali i mogućih žrtava, što je možda najteži zadatak.

Lijek za Ameriku je Rooseveltov New Deal, prekrojen za potrebe novog stoljeća i nove ekonomije katastrofe. Temeljen na opsežnom remontu američkoga gospodarskog sustava, Obamin akcijski plan namjerava pokrenuti javne radove, prekrojiti zdravstveni, mirovinski, socijalni i porezni sustav, intervenirati izravno u određene proizvodne sektore poput automobilskih industrija, spriječiti poplavu stečajeva i zapljenja, pa čak i pokrenuti opće ‘zelenjenje’ Amerike, jednog od najvećih zagađivača svijeta. Jednostavnije, Amerika počinje otkrivati socijalnu državu.

Ipak, izgleda da paket neće tek tako proći zakonodavnu instanciju jer je Kongres već zatražio odgodu kako bi plan detaljno proučio, pa Obama vjerojatno neće uspjeti paket progurati prije inauguracije. Plan bi mogao u mnogo čemu djelovati protekcionistički, odnosno biti usmjeren prema zaštiti američkih gospodarskih interesa, no teško se sjetiti nacije koja se obogatila i postala moćna uvažavajući tude interese.

Zastupnicima je najviše za oko zapeo porezni dio Obamine koncepcije koji bi državu stajao oko 300 milijardi dolara kroz olakšice građanima i malim i srednjim poduzetnicima, a progresivni porezi, odnosno obilatije rekanje ‘bucmastijih’ u društvu putem poreza na kapitalnu dobit, već su se izgubili negdje putem u Bijelu kuću.

Novost u zdravstvenom sustavu bit će proširivanje zdravstvene zaštite na širi sloj pučanstva. Proširit će se povlastice za nezaposlene, dok će osiromaženoj i stanjenoj srednjoj klasi pomoći poreznim olakšicama, jeftinijim pristupom obrazovanju te pristupačnijim cijenama energije kroz ulaganje u ekološki prihvatljivu proizvodnju.

Javnim radovima najviše bi trebale profitirati građevinske tvrtke, uz bok kojima će stajati one orijentirane prema energetskoj efikasnosti. Korporativni svijet može očekivati rezanje porezne stope, sada na 35 posto, ali i zatvaranja rupa u zakonu koje su omogućavale korporacijama kreativno računovodstvo. Točnije, ukućanjem odredbe koja omogućuje američkim multinacionalama odgodu plaćanja poreza na prihod ostvaren vani sve dok on nije donesen i u zemlji, djelovat će protekcionistički u smjeru favoriziranja domaćih radnih mjesta. Razlog zašto su se porezne olakšice našle među prvima na stolu, i zašto ih Obama posebno žustro gura jest njihova neposrednost i brzina djelovanja. Recimo da su javni radovi antibiotik kojemu treba vremena da izliječi, dok je porezna olakšica painkiller koji odmah djeluje.

Sljedeća je mjera izravno interveniranje države u problem oduzimanja imovine koji pogada sve više obitelji i malih poduzetnika, olakšavanjem bilanci banaka i prijateljskim migovima kako nije lijepo bacati ljude na ulicu. Naravno, i Vlada će sudjelovati u subvencioniranju refinanciranja.

Da je ozbiljan, Obama pokazuje neizbježnim sudarom s farmaceutskom i osiguravateljskom industrijom, što će biti vrlo zanimljivo pratiti. Širenje zdravstvene zaštite izravno će pogoditi obje. Lijekovi će biti jeftiniji, dok će uvođenje državnog sustava zdravstvene zaštite i mirovinskog osiguranja pogoditi osiguravateljske kuće.

Gledajući izloženi plan očit je napad na nekoliko frontova, točnije kombiniranje jednokratnih i dugoročnih mjera prema pogodnim sektorima. Tako, objašnjava Jurčić, porezne olakšice idu za povećanjem potrošnje i olakšavanjem poslovanja malim i srednjim poduzećima, javni radovi za povećanjem zaposlenosti i smanjenje troškova transfernih plaćanja, dok je ekološka komponenta dugoročan koncept kojemu treba detaljnija razrada. Predstavljene mjere i ideje možda imaju prizvuk protekcionistički inspiriranih koraka, no oporavak Amerike, kako god postignut, dobra je stvar i za sve ostale ekonomije svijeta. Osim ovakvoga generalnog remonta, Amerika će se vjerojatno suočiti i s nužnošću pažljivije i znatno veće regulacije svoje ekonomije, ali i, tvrdi Primorac, s mogućim udarima na ulogu dolara kao rezervne svjetske valute, iako se to neće dogoditi u dovedeno vrijeme.

Primorac i Jurčić ključnim pitanjem smatraju uspješnost predstavljenih mjera, s time da Jurčić potvrđuje tezu o tempiranoj bombi kod osiromašene srednje klase koju Obama pokušava infrastrukturnim projektima deaktivirati. Ipak, ne smatra dosad viđeno znatnim iskorakom u odnosu na osnovne kanone američkog kapitalizma, već samo recikliranjem poznatog u većoj ili manjoj mjeri. Velimir Šonje, vlasnik Arhivanalitike i predsjednik Uprave ICF Investa, dodaje kako je ‘očito da SAD, kao i druge velike zemlje koje uvijek mogu na tržištu financirati svoje fiskalne deficite (poput Velike Britanije i Njemačke), pokušavaju fiskalnom stimulacijom parirati krizi’. Hrvatska si vjerojatno ne može priuštiti takav ‘šoping’, no mora zato konačno odrediti, poput Obame, tko će morati ispasti (brodogradilišta?), u koga će se uložiti i na koji rok, a presudno je promijeniti strukturu potrošnje, usmjerene na kratkoročno uživanje u korejskim automobilima i elektronici te podiženje određenim društvenim skupinama. Druga pouka je i neizbježnost određene doze protekcionizma za kojim svi posežu bez isprike kada vrag odnese šal. U tome, na kraju krajeva, i ne bi bila usamljena jer niz razvijenih europskih država gaji dugu i neprekinutu tradiciju protekcionizma.