Sanader intervencionizam svodi na zamrzavanje cijena

Ako uopće postoji nešto gore i opasnije od kompromitiranoga ekonomskog neoliberalizma to je nemušti državni intervencionizam.

Zbog nesagrađenosti drugoga podzemnog skladišta plina, hrvatski potrošači plina ipak bi mogli osjetiti redukcije nakon neisporuke ruskog plina. Zatvorene trgovine nedjeljom dovode do više stotina otpuštenih radnika. Zagrebačka banka najavila je više kamate na kredite, pa odgodila njihovo dizanje. Iako su osiguratelji najavili poskupljenje autoosiguranja za 10 posto, državno Croatia osiguranje odmah je obznanilo da neće dizati cijenu. A istodobno se od liječnika primarne zaštite traži da od pacijenata naplaćuju 15 kuna participacije po posjetu.

Koliko god izgledalo nemoguće, ovih pet vijesti ima zajednički nazivnik. Iza svake od njih krije se državno uplitanje. Ili izostanak uplitanja. Da je država ili njezina tvrtka na vrijeme potaknula gradnju drugoga plinskog skladišta, danas bi bilo manje problema. Da Vlada nije zabranila rad nedjeljom, bila bi spašena mnoga radna mjesta. Da premijer Sanader nije ucijenio Franju Lukovića, Zaba bi ustrajala na višim kamatama. Pod sličnim je pritiskom iz Banske dvora sigurno bila i Uprava Croatia osiguranja. A i liječnici opće prakse ne bi morali izražavati neposluh ministru Milinoviću da on u ime države nije krenuo u tzv. reformu zdravstva.

Globalno i lokalno, posljednjih se godinu dana vidi i osjeća što znači kad se ‘slobodnom tržištu’ pusti previše na volju. Ako uopće postoji nešto gore i opasnije od kompromitiranoga ekonomskog neoliberalizma, to je nemušti, nekvalitetni državni intervencionizam. A Sanaderova je Vlada na dobrom putu da učini upravo to.

Sad, kad je već očito da će zbog najteže svjetske krize u posljednjih nekoliko desetljeća svaka vlada morati intervenirati u smjenu šteta, više nego ikad je važno imati sposobnu, strateški svjesnu i operativno efikasnu državnu administraciju. Umjesto da pred javnost izade s cjelovitim paketom borbe protiv recesije, Vlada premijera Ive Sanadera još jednom potvrđuje svoju nekonzistentnost. Od svih mjera kojima vlast može djelovati na gospodarski život, hrvatska se Vlada odlučila za najgore moguće. Odlučila se više nego dosad petljati u politiku cijena. Zamrzavanje cijena diletantski je ili politikantski oblik državnog intervencionizma. Tjeranje Zagrebačke banke da odustane od dizanja kamata zapravo je zamrzavanje cijene novca. Jednako tako, Vlada pokušava zamrznuti cijene osigurateljskih usluga (istodobno zdravstvenom reformom diže troškove osiguravateljima). A onda u tom sirovom državnom intervencionizmu odluči dizati cijene zdravstvenih usluga. Sve to zapravo i nije čudno za koaliciju kojoj je na pameti samo ostanak na vlasti i što manje loš rezultat na predstojećim lokalnim i predsjedničkim izborima.

Poučan je i primjer odnosa države prema tvrtkama u kojima je bila ili jest veći ili manji suvlasnik. Nakon odlaska iz Plive ‘na vlastiti zahtjev’, Željko Čović pokušava si popraviti imidž menadžera koji je uspio na najniže grane spustiti nekad najbolju i najperspektivniju hrvatsku tvrtku. Čović vjerojatno ne bi uspio u svojoj pogrešnoj, megalomanskoj ideji stvaranja globalne umjesto regionalne kompanije da ga je država na vrijeme, preko svojih predstavnika u Nadzornom odboru Plive, zaustavila.

Ispada da privatizacija nije čarobno rješenje kad je državna administracija nesposobna. Rješenje je u njezinu popravljanju ili mijenjanju, a ne u neoliberalnom washingtonskom receptu ‘dereguliraj, privatiziraj, liberaliziraj’.

Zahvaljujući nemuštim intervencionističkim potezima države, vjernici ‘slobodnom tržištu’ u Hrvatskoj već počinju likovati. Pojavljuju se teze kako ‘slobodno tržište zapravo nikad nije ni postojalo’ i da je to razlog što se svijet našao u krizi kojoj se ne nazire kraj. To podsjeća na one branitelje socijalizma koji su i nakon njegova sloma tvrdili da je on bio dobar ‘samo što se nije provodio’.

Istina je jednostavna. Niti je danas moguće posve ‘slobodno tržište’ niti sve može riješiti državna intervencija. Mudrost je u suživotu tržišta i države. Otkrivaš toplu vodu, reći će netko. No mnogima, pogotovo politički relevantnim, nije jasno da se upravo u spremnoj kombinaciji i prožimanju nevidljive tržišne i vidljive državne ruke razlikuju uspješne od neuspješnih država.