U sportu se okreće velik novac

U sportu se okreće velik novac. Kad bi HOO bio tvrtka, gdje bi mu bilo mjesto na hrvatskome gospodarskom nebu? – S obzirom na prihod, HOO bi sigurno bio među 600 najvećih kompanija u zemlji. Lanjski tada se također dogodilo nešto u vezi s čim ne treba gajiti iluzije. To nema veze sa sportom. Primjer koji to dokazuje je kandidatura grčkoga Volosa u kojoj je njegov Organizacijski odbor javno nudio udio u marketinškom prihodu ili najmanje pet milijuna eura i trajni apartman u vlasništvu svim nacionalnim odborima koji poduprju njegovu kandidaturu. To je bio eklatantan primjer korupcije. Antun Vrdoljak i ja napisali smo pismo šefu Olimpijskog odbora, neke su se stvari dogodile, neki su ljudi iz Volosa smijenjeni, ali igre su ostale ondje.

Ako stvari doista tako stojte, onda je uspjeh dobivanja SP-a u rukometu još veći. No je li Hrvatskoj trebao toliko krupan zahvat? – Cijena Prvenstva još se ne zna, ali to je dobar primjer kako će naši gradovi dobiti respektabilne sportske objekte. Povod za gradnju tih dvorana bio je, prije svega SP, ali one nam ostaju i nakon njega, i tko zna što ćemo sve dobro u njima gledati u budućnosti, kao što već jesmo Davis Cup u Zadru.

Jeste li vi dakle apsolutni zagovornih kandidiranja za razna natjecanja? – Hrvatska treba pametno promišljati o tome za što se kandidirati, a što je iznad naših mogućnosti. EP u nogometu bio je golem zalogaj za nas. EP u plivanju u kratkim bazenima jest pak natjecanje po našoj mjeri. U Rijeci smo se nedavno pokazali sjajnim organizatorima, a nije nas previše stajalo. Zato ćemo se kandidirati i za Olimpijske igre mladih 2014. jer već i sada imamo potrebnu infrastrukturu za njihovo organiziranje.

Da ste na mjestu Milana Bandića, biste li se i vi uhvatili organizacije Snježne kraljice na Sljemenu? Nije li ona ipak preskupa? – Bez dvojbe bih. No Gradu ipak pomaže i Skiški savez, Vlada, HOO. Sportska infrastruktura opća je korist. Sama staza na Sljemenu poglavito je u funkciji skijaša rekreativaca. Prošlogodišnja utrka nije bila u gubitku, bila je uravnotežena. Promotivna je i percutivna komponenta pak veoma važna. Pokušajte izračunati koliko bi stajala minutaža reklame o Zagrebu na Eurosportu, koju smo ovako dobili besplatno.

Na taj način dolazimo do teme o televiziji. Je li Hrvatskoj potreban sportski kanal HTV3 i zašto je to zapelo? – HTV3 je pitanje opstojnosti hrvatskog sporta. Odavno smo svjesni toga. Kad je raspisan natječaj za treći program, na kojem je pobijedio RTL, HOO se također kandidirao, i to s idejom pokretanja sportskog programa. Bili smo izigrani, i pogledajte kamo nas je to dovelo. Osvajačica olimpijske medalje Martina Zupčić na tim se komercijalnim televizijama može pojaviti jedino ako je prime u Big Brother. Na žalost, bolje nije ni na HTV-u, gdje zbog manjka termina nema ni sekunde domaće odbojke, stolnog tenisa ili ragbija.

Čini se da ste prilično beskompromisni u stajalištu o televiziji? – Kako ne bih bio kad neki naši sportaši na televiziji završe tek kad osvoje medalju na Olimpijskim igrama. Ni prije ni poslije. Mnogim članovima Programskog vijeća HRT-a nije jasno da Ustav RH u članku 68. izjednačava kulturu, sport i zaštitu okoliša kao pitanje od posebnoga društvenog interesa. To znači da HTV ima obvezu s istim marom prenosit domaći sport i kulturu.

Vjerujete li da će taj projekt zaživjeti i preživjeti? – Hoće, i to ne samo zato što mora zbog dobrobiti sporta nego zato i što nudi i neke druge mogućnosti. Dvije sam godine bio član Nadzornog odbora HRT-a. Dobro znam tamošnju situaciju, financijsku i kadrovsku. HTV3 je na kraju jedan od inteligentnih načina da se višak zaposlenih kanalizira u nove projekte. Korist će biti obostrana, a tzv. mali sportovi veoma će profitirati privlačenjem sponzora.

Pokreće se studij menadžmenta sportskih organizacija – Zagrebačka škola ekonomije i menadžmenta, u kojoj obnašate funkciju prodeka i predavača, uskoro pokreće poslijediplomski studij menadžmenta sportskih organizacija. O čemu je riječ? – Nakon nekoliko radionica o menadžmentu u sportu shvatili smo da postoji veliko zanimanje za to područje. U Hrvatskoj je mnogo sportaša i klubova, ali malo menadžera specijaliziranih za njihovo vođenje. ZŠEM bi u tom studiju pokrio ekonomsku skupinu predmeta, Kineziološki fakultet sportsku, a profesor Kačer iz Splita i njegova ekipa pravni dio sporta, u čemu su izvršni. Ocjenujemo da je riječ ne samo o atraktivnom nego i o itekako potrebnom studiju.

Krije li se, možda, rješenje u privatizaciji klubova? – To je bio pun pogodak. Hajduk prvi put nakon 10 godina ima žiroračun preko kojega može legalno poslovati. Da se samo to dogodilo, bilo bi povijesno važno. Ono što se događalo do tada bilo je obično mrvcarenje legende i sportske institucije.

Hoće li nas ta privatizacija možda dovesti u situaciju da jednoga dana neka strana kompanija postane vlasnik Dinama ili Hajduka? – To je samo teoretska mogućnost, no mislim da se takvo što neće dogoditi. Važno je naime da gradovi, koji su ujedno vlasnici stadiona, ostanu većinski vlasnici klubova. Kad je obitelj Glazer kupovala Manchester United, on je vrijedio 700 milijuna funti. To je u tom trenutku bilo daleko iznad ukupnog proračuna našeg Ministarstva obrazovanja i športa. Tada je kupila i jednoga 16-godišnjeg igrača za 14 milijuna eura. Te je godine proračun HOO-a iznosio otprilike isto toliko. Sumnjam stoga da ćemo dočekati svojeg Abramovića.

HOO je još od osnutka podstanar u tuđim uredima. Što je s gradnjom Olimpijskog centra? – Cilj je da Olimpijski dom na Jarunu bude dovršen do Olimpijade u Londonu 2012. Riječ je o investiciji od pet milijuna eura, koja uključuje jedan multimedijski centar i Kuću slavnih. Odmah do našeg Doma planira se i gradnja hotela, gimnastičke dvorane i velikog bazena, ali u privatnoj investiciji tvrtke Zagreb gradnje.

Na Markovu se trgu priča da ste predložili jedan na Zapadu uvijek način potpore životnom standardu slabije plaćenih sportaša. O čemu je riječ? – Jedan od najvećih skijaša u povijesti Alberto Tomba zaposlen je kao carinik. Nemojmo si lagati, njega nitko neće vidjeti na graničnom prijelazu. Njemačka vojska i policija pune su instruktori borilačkih sportova, inače olimpijaca. Dakle, to je na Zapadu riješeno tako da se te sportaše zapošljava u ministarstvima u kojima provode obuku, za što su plaćeni. Premijer Sanader prihvatio je tu inicijativu, pa vjerujem da ćemo do kraja ovog olimpijskog ciklusa riješiti zapošljavanje svojih vrhunskih sportaša koji ne zarađuju poput, recimo, nogometaša.

Kad već spominjete premijera, što vam je bilo lakše, biti na čelu Vlade ili HOO-a? – Ako bih mogao birati, mnogo bih radije danas bio premijer nego onda, ponajprije zbog ustavnih pozicija premijera, koja danas donosi ovlasti, a onda je bila ograničavajuća. No politiku sam zauvijek napustio i zbog toga uopće ne žalim. Biti predsjednik HOO-a ugodna je dužnost jer sam okružen sportašima, koji su u pravilu pozitivne osobe. S druge strane biti premijer najosamljeniji posao kojim se čovjek uopće može baviti. Zato sam izabrao sport. Da ne bi bilo zabune, u njemu volontiram.