JOHN MAYNARD KEYNES: Kriza aktualizirala ideje oca makroekonomije

Država, tvrdio je Keynes (1883.-1946.), skupom monetarnih i fiskalnih mjera može poticati potrošnju uz pomoć fiskalnog deficita. Time bi se umrvtljena ekonomija brzo reanimirala, ali i tijekom sigurne plovidbe, kombiniranjem dviju papučica, potrošnje i investiranja, skraćivali negativni ciklusi.

Ljudska je priroda interesantna, a opet vrlo predvidljiva stvar. U ekonomiji to znači da kad stvari teku glatko, ili se bar takovima čine, malo tko ima vremena i želje razmišljati o prošlosti, a načelne su teoretske rasprave uglavnom ograničene na akademiju. No čim avion počne naglo poništati, sve odjednom počne zanimati kako uopće poleti i ostaje u zraku. Vrijeme je to kad se okrećemo povijesti i teoriji i svi odjednom postaju ekonomski stručnjaci i poznavatelji. Nezaobilazna je tema, tko drugi, nego John Maynard Keynes, otac makroekonomije i jedan od rijetkih ekonomista koji su teorijom doista zadužili i ekonomsku praksu. Čovjek koji je razumio ekonomiju, znao zaraditi novac, obožavao umjetnost i umjetnike (bio je miljenik Virginije Woolf), predsjednik osiguravajuće kompanije, direktor Središnje engleske banke, homoseksualac i muž poznate balerine u isto vrijeme, ekonomiju je pretvorio u logičnu i primjenjivu znanost. Na svom ispitu za državnu službu imao je najslabije ocjene upravo iz ekonomije, što je poslije duhovito komentirao: ‘Očito sam o ekonomiji znao više od svojih ispitivača.’

Reči da je riječ o jednom od najutjecajnijih ekonomista 20. stoljeća veliko je podcjenjivanje genija koji je svojim kapitalnim djelom, općom teorijom zaposlenosti, kamata i novca, omogućio kapitalizmu opstanak unatoč njegovoj inherentno autodestruktivnoj naravi. Keynes je jedan od najvećih ekonomista u povijesti, i to će malo tko danas poreći, zaslužan za razradu instrumenta monetarne i fiskalne politike stavljenih u službu kontroliranja ubitačnih ekonomskih ciklusa koji su, prije njega, brisali ljudske sudbine i prouzročili ekonomske oluje katastrofalnih razmjera. On ih je uvelike ublažio i ‘pripitomio’. Bio je prvi čovjek koji je ustvrdio kako se tržištu i njegovim hrovima može stati na kraj i, što je najvažnije, to je i dokazao.

Rođen 1883. u srcu znanstvenog elitizma Cambridge, John Maynard Keynes, sin Johna Nevillea, koji je također bio ekonomist i predavač na prestižnom sveučilištu, i Florence Ade Brown, imao je sve potrebne pretpostavke za blještavu karijeru od samog početka. Iako bi od ekonomista zatrpanog u brojke i grafove čovjek očekivao društveno dosadnu i ukričenu osobu, Keynes je bio sve osim dosadan, dapače, cijeli je život težio ljepšoj strani postojanja. Bio je dio takozvane grupe Bloomsbury, skupine britanskih intelektualaca i umjetnika čiji je član bila i jedna od njegovih najvećih ljubavi slikar Duncan Grant, kojeg je upoznao 1908. Očito vrlo radoznalog i svestranog duha, Keynes je svoje obzore odlučio proširiti otprilike tijekom Prvoga svjetskog rata, kad je sreo Lidiju Lopokovu, poznatu rusku balerinu koju je i oženio 1925. Djece nisu imali.

Još je jedna razlika tog ekonomista u odnosu na druge i to da je s vremenom stekao znatno bogatstvo postavši uspješni investitor, pokazavši tako da njegov talent nije ograničen samo na teoretsko područje. Naglašenih umjetničkih sklonosti, svoje je bogatstvo, među ostalim, iskoristio za stvaranje jedne od najvećih privatnih kolekcija umjetnina, među kojima su bili radovi besmrtnih velikana Paula Cézannea, Edgara Degasa, Amadea Modiglianija, Georges Braquea, Picassa i Georges-Pierre Seurata. Zanimljivo, to je bogatstvo gotovo potpuno izgubio u Velikoj depresiji 1929., da bi ga ubrzo nakon nje ponovno stekao, dokazavši valjda i posljednjem skeptiku da temeljito razumije ekonomije u svim njezinim elementima. U tom trenutku, doduše, opća teorija još nije imala dovoljno čvrstu formu u njegovoj glavi.

Da bi svoj genij razradio i uobličio, pomogao si je obrazovanjem na Etonu, gdje se isticao u nizu raznih predmeta, posebice matematika, klasičnim predmetima i povijesti. Godine 1902. upisuje Cambridge, gdje ga slavni Alfred Marshall, djed makroekonomije, prekinje da postane ekonomist, iako je prvotno bio usmjeren na matematiku. Marshall je važan dio priče o Keynesu i zato što će neke njegove teze poslužiti kao polazne točke Keynesove teorije. Nakon završetka fakulteta prihvaća mjesto predavača na Katedri ekonomije, koju je u cijelosti financirao Marshall. Tako počinje legenda…

Ubrzo nakon toga, kad postaje članom Kraljevske komisije za indijsku valutu i financije, prvi se put susreće s praktičnom ekonomijom i demonstrira svoju sposobnost primjene teorije na praksu, a pravi pravcat doživjet će tijekom Prvoga svjetskog rata na mjestu savjetnika ministra financija i šefa riznice. Njegove su odgovornosti ondje uključivale osmišljavanje uvjeta kreditiranja između Britanije i njezinih kontinentalnih saveznica i prikupljanje oskudnih valuta. Ime je stvorio danas legendarnom inicijativom i hrabrostu koju je pokazao prikupivši manji iznos španjolskih pezeta za koje je ministar bio uvjeren kako će ih dobiti da pokrpa rupe, no John je imao drugačiju zamisao. Umjesto da ih preda, prodao ih je sve da slomi tržište, u čemu je i uspio postigavši na taj način da su pezete dostupnije i jeftinije. Taj i niz drugih poteza priskrbljuje mu je ime novanje na mjesto financijskog predstavnika Ministarstva na mirovnom pregovorima u Parizu, događaj koji će znatno utjecati na njegov život i karijeru.

Bit će to i izvor prvih kontroverza mladog Keynesa, koji je u nekoliko spisa, iskorištavajući podatke dobivene od njemačke vlade, ustvrdio da su uvjeti predaje nametnuti Njemačkoj preostri, a reparacije očito previsoke, što će, pisao je pronicljivo, prouzročiti ekonomski kolaps i novi sukob. Nitko se, dakako, nije previše zabrinjavao zbog toga, ali prognozirani se kolaps nije moralo dugo čekati. Zbog hiperinflacije 1923. Njemačka je na kraju isplatila samo manji dio ugovorenog iznosa.

U sljedećim godinama objavljuje nekoliko zapadnih znanstvenih radova među kojima je možda najzanimljiviji bio ‘Traktat o monetarnoj reformi’ u kojem tvrdi da zemlje trebaju težiti stabilnosti domaćih cijena i predlaže fleksibilne tečajeve. Njegova ‘Rasprava o novcu’ 1930. iznosi pak teoriju kreditnog ciklusa.

Konačno, 1936. izlazi njegovo kapitalno djelo koje će temeljito promijeniti dotadašnje koncepte makroekonomije, koja do tog trenutka službeno i ne postoji – ‘Opća teorija zaposlenosti, kamata i novca’. Pozornost mnogih zaokuplja njegov predgovor njemačkom izdanju u kojem kaže da ‘teorija agregatne proizvodnje, okosnica dotične knjige, može mnogo lakše biti prilagođena uvjetima totalitarne države od teorije proizvodnje i distribucije dane proizvodnje u uvjetima slobodne konkurencije i velikog stupnja laiszez-faira’. I tu je bit, teza u vezi s kojom i danas na sličan način postoje prijepori. Keynes u svojem djelu postavlja teoriju prema kojoj je agregatna potražnja ključ koji objašnjava varijacije u ukupnoj ekonomskoj aktivnosti viđene u Velikoj depresiji. Ukupan prihod u društvu definiran je zbrojem potrošnje i investicija, a u državi s visokom nezaposlenošću i neupotrebljenim proizvodnim kapacitetima moguće je poboljšati zaposlenost i ukupni prihod samo ako se najprije povećaju rashodi za potrošnju ili investicije. Elementarno, moj dragi Watsone.

To je ukratko poenta revolucionarne ideje prema kojoj država skupom monetarnih i fiskalnih mjera može i mora djelovati u smjeru ponovnog poticanja potrošnje putem fiskalnog deficita da bi umrvljenu ekonomiju brzo reanimirala, ali i tijekom sigurne plovidbe, kombiniranjem tih dviju papučica, skraćivala negativne cikluse. Ključ je dakle, prema Keynesu, u potrošnji, a odatle se mogu povući i paralele s recentnim pokušajima rješenja krize američke, britanske, njemačke, francuske i drugih vlada, uz manje varijacije, ali iste osnovne inspiracije. Britanski model primjerice težište stavlja na izravno podizanje osobne potrošnje, a francuski i njemački koncepti naglašavaju investicije. I jedno i drugo, kao što se može vidjeti, prema Keynesu, gledano prema efektima koje postiže, ista je stvar.

Kad je riječ o samoj nezaposlenosti, Keynes je mislio da su njezini glavni uzroci previsoka štednja ili nedovoljne investicije, odnosno premali rashodi usmjereni na njih. Štednja je, prema njemu, imala malo veze s kamatnom stopom, što je onda značilo i da su one imale malo veze s iznosom koji se upotrebljava kao investicija.

Nadalje, ukupna štednja društva određena je ukupnim prihodom, pa stoga danas ekonomija može postići povećanje štednje čak i ako se snizi kamatna stopa u svrhu povećanja rashoda za investicije. Zapravo veoma jednostavno i vrlo logično, no i danas, izgleda, za mnoge revolucionarno. Valja napomenuti i drugi ključan trenutak knjige, onaj koji znači i praktično formiranje makroekonomije, ulogu države kao ključnoga gospodarskog subjekta koji je sama srž ovako zamišljene gospodarske aktivnosti i koja jedina ima dovoljna sredstva, kako financijska tako i zakonska i represivna, provesti navedene mjere.

Da životni uspjeh i priznanja kolega nisu uviđek jamstvo samopuždanja, sreće i ispunjenog života, Keynes je vrlo dobro osjetio na svojoj koži. Od ranih godina, iako pripadnik društvene elite s potrebnim obrazovnim i socijalnim pedigreom, smatrao se ružnim, a često je bio i predmet spriječenih svojih ‘sofisticiranih’ i ‘elegantnijih’ prijatelja, kojima je bez obzira na to ostao vjeran cijeli život, što pomalo podsjeća na sudbinu jednog od najvećih književnika svih vremena Dostojevskoga, kojeg su prijatelji smatrali jadnikom i klaunom, što ga nije spriječilo da se stalno trudi impresionirati ih i biti dio njihova kruga. S druge je strane Keynes bio nepopustljiv i katkad okrutan u forsiranju svojih teza, što je iskoristio za niz osobnih napada na kolegu Arthura Cecilu Pigou, čovjeka s malo prijatelja i saveznika koji je, prema nekim tumačenjima, upravo zato i postao meta tih napada. Ipak, Keynesa su smatrali jednako sposobnim kako za okrutnost tako i za dosjetljivost i šarm, stoga čak i oni koje je napadao takve istupe obično nisu uzimali za zlo.

Engleski slikar William Roberts izložio je 1932. portret Keynesa i Lydije Lapokove, ruske balerine s kojom se Keynes oženio 1925. godine.

Odatle, vjerojatno, sporna tvrdnja iz predgovora njemačkom izdanju u kojoj se teorija smatra ‘prirodnjom’ totalitarnim režimima, nasuprot ‘laissez-faire’ ekonomiji. Javni radovi, povijesno osvjeđeno uspješan recept za izlazak iz ponora mrtve ekonomije, u tom su smislu najvažniji element takva pristupa. O veličini utjecaja knjige na famozni New Deal američkoga predsjednika Roosevelta postoje različita mišljenja, no osnovni je konsenzus da je utjecaja bilo, čemu je prilog ide i odigrani sastanak dvojca 1934.

Razdoblje Drugoga svjetskog rata donosi Keynesu titulu baruna od Tiltona i etablirano ime. Potreba financiranja još jedne generalne ‘makljaže’ potiče kreativne sokove u Keynesu, koji u ‘Kako platiti za rat’ smatra da rat valja financirati iz povećanih poze, a ne putem fiskalnog deficita, čime se izbjegava inflacija. No Keynes umire ubrzo nakon svršetka rata, 1946. Skromnost mu nije bila jača strana, pa je tako u jednom pismu Georgu Bernardu Shawu napisao: ‘Vjerujem da će knjiga koju pišem, ne sad, ali u sljedećih deset godina, revolucionirati način na koji svijet razmišlja o ekonomskim problemima… Uopće u to ne sumnjam, sasvim sam siguran u to.’ Koliko god arogantno te misli zvučale, bile su opravdane. Kejnezijanski je koncept svoj vrhunac doživio sredinom 20. stoljeća, prema mnogima zlatnog doba zapadnih ekonomija. Utjecajni časopis ‘Time’ posvetio mu je naslovnicu 1965. svrstavši ga među tri najveća ekonomska mozga svih vremena, uz bok Adamu Smithu i Karlu Marxu.

Sedamdesete donose promjenu vjetra, ponajprije prouzročenu dvjema naftnim krizama, i kritiku kejnezijanskog koncepta, ponajviše sa strane Hayekove Austrijske škole i Friedmanove Čikaške škole, da bi do kraja desetljeća Keynes prestao biti osnovni motivator angloameričke ekonomske politike. Nije to bio kraj. Slijedeće desetljeće djelomično ga vraća u igru, i to FED-ovim napuštanjem monetarizma, a logika ‘laissez-faire’ prevladava i dalje u utjecajnim zapadnim medijima poput ‘The Economist’ i ‘Financial Timesa’, ali važnije, i u ključnim ekonomskim institucijama poput Svjetske banke i MMF-a.

No onda se dogodio najnoviji krah tržišta koji je, možda, najviše do sada načeo ‘slobodni’ koncept, koji je dugo prevladavao i bio silovito nametan cijelom svijetu te prezentiran kao pobjednički. Čini se da je svijet konačno dovoljno sazreo da shvati koliko snažno pohlepa i često hladna nehumanost pogone suvremeni, angloamerički pogled na ekonomiju, a vladama nije preostalo ništa drugo nego obrisati prašinu s Keynesove kuharice i ponoviti gradivo. Proskribirana država vratila se na velika vrata, a Keynes, iako odavno mrtav, doživio je potvrdu opravdanosti svojih teza kao i postupno oživljavanje svoga drugog čeda, ideje međunarodno koordiniranog fiskalnog ili monetarnog poticanja te reforme institucija iz Bretton Woodsa. Obamin izbor Summersa, Geithnera i Christine Romer kao njegovih glavnih ekonomista potvrda je zaokreta unatrag prema, kao što se voli reći, fundamentima ekonomije i starom liscu. Na kraju krajeva, stvar nije u tržištu i njegovu ponašanju, nego u ljudima koji na njemu sudjeluju i koji uporno pokušavaju zaobići njegove zakone da bi ga što brže i učinkovitije ogulili do kože, tako da jedino državna intervencija i nadzor mogu držati na lancu nestašne špekulante. Kaže Shakespeare: ‘Krivica, dragi moj Brute, nije u našim zvijezdama, nego u nama samima.’