Lik i djelo

U pregovorima o hrvatskim brodogradilištima i zaposlenike vidi kao buduće dioničare, ali nije poznato je li u tu participaciju uključio i buduće dokapitalizacije, a koje će promijeniti vlasničke odnose u brodogradilištima.

Jedan od gorućih problema hrvatskoga gospodarstva i kamen spoticanja u pregovorima s EU jest sudbina hrvatskih brodogradilišta. Godinama živeći na državnim dotacijama, hrvatska brodogradnja preživljavala je u borbi s jeftinijom, danas uglavnom azijskom, konkurencijom proizvođača konstantne gubitke koji su najviše stajali hrvatske porezne obveznike. Dugo se Vlada skanjivala donijeti konkretno planove koji bi značili oporavak te industrije koja hrani 40-ak tisuća Hrvata, a kad je to učinila, rezultat nije bio bogzna kakav. Naime, država je s brodogradilištima učinila isto što i s gomilom drugih tvrtki koje je valjalo pošto-poto privatizirati, pa je objavila ingeniozan plan: sva brodogradilišta, osim pulskog Uljanika, država je spremna prodati za jednu kunu! Naravno, novoga kupca očekuje i ispunjavanje gomile socijalnih i financijskih klauzula, no u Vladi, očito, nije bilo dovoljno vremena ni znanja (vozeći u petoj brzini, izgubi se osjećaj za detalje i finese, a eurobrokrati nisu toliko fleksibilni kad je riječ o postavljenim rokovima kao što je to hrvatska Vlada) da se prije privatizacije temeljito restrukturira jedina važnija industrija u zemlji.

Cijeli posao u vezi s pripremom plana za budućnost brodogradilišta vodi potpredsjednik Damir Polančec, koji prema pisaju medija po lako gubi mjesto drugoga čovjeka izvršne vlasti i kojeg se sve više marginalizira u korist ministra Šukera. Navodno su i pregovarači iz EU dosta ljutiti na Polančeca, no te vijesti više izgledaju kao režija domaće medijske kuhinje koja sada puše kontra Polančeca. No potpredsjednik Vlade, da li u vlastitoj režiji ili uz Sanaderovu potporu, upravo je u božićno vrijeme izvukao novi adut koji bi mu mogao pomoći da osnaži svoju poljuljanu političku karijeru. Taj adut nije nikakva bezimena korporacija ili konzorcij ba naka, nego dr. Danko Končar. Taj hrvatski biznismen preko svojih tvrtki kontrolira 70-ak posto svjetske proizvodnje kroma i nikla, veoma važnih sirovina za proizvodnju čelika i aluminija. Iako hrvatska javnost osim nekoliko crtica iz medija o Končaru ne zna gotovo ništa, o ozbiljnosti njegove ponude dovoljno govori podatak da je Polančec i prije objave službenog natječaja organizirao sastanak s predstavnicima uprava i sindikata na kojemu je Končar izložio plan za spas Brodosplita, Brodotrogira i riječkoga 3. maja. Končar, navodno, u cijeli posao namjerava uključiti i neke poslovne banke, a da bi osigurao potporu sindikata, taj je biznismen načelno spreman u vlasništvo ‘škverova’ uključiti i zaposlenike u programu radničkog dioničarstva.

Končar je potpuno nepoznat hrvatskoj javnosti, zbog čega Polančec tim potezom riskira i svoj ugled čovjeka u Vladi zaduženog za najznačajnije poslove, a sudeći prema njegovu dosadašnjem ‘track-recordu’, teško je zamisliti da se manjinski dioničar karlovačkog Adriadiesela, tvrtke koja proizvodi dizelske motore, uglavnom za brodove, a u cijeli je posao ušao zbog Uljanika, koji posjeduje najveći udio u spomenutoj tvrtki, a za koji se također govori da bi trebao biti jedan od članova konzorcija za oporavak hrvatskih brodogradilišta. Može se pretpostaviti da Končar osim dviju spomenutih tvrtki ima interese i u nekim drugim kompanijama u Hrvatskoj, no za sada za takvo što nema konkretnih dokaza. No simptomatično je da su Vinka Cetinski i Danica Žagmeštar na vodećim pozicijama desetak tvrtki osnovanih ove godine na čelu kojih je Drago Radolović, a koje u imenima imaju uglavnom istarske toponime.

Končar je prema vlastitim riječima pravi ‘Zagrepčanec’. Rodio se 1942., a njegova obitelj podijelila je područja poznatog kao Končarov kraj, kod Plitvičkih jezera. Iako su mu neki imputirali srodstvo s narodnim herojem Radom Končarom, on je to demantirao navedući da samo površno poznaje njegova sina. U Zagrebu je za vrijeme osnovnu i srednju elektrotehničku školu te na sadašnjem FER-u dogurao do doktora. Kaže da je malo radio po Zagrebu, a zanimljivo je da mu je prvo radno mjesto bilo u Jugoturbini, današnjem Adriadieselu. Iz Hrvatske odlazi u Frankfurt pa u Beč, gdje radi za korejski Lucky-Goldstar (današnji LG). Odande se upućuje u Rusiju, gdje mu se, kad je riječ o njegovoj poslovnoj karijeri, za hrvatsku javnost gubi svaki trag, da bi se prije nekoliko godina ponovno aktivirao kupujući spomenute nekretnine u Istri, ali kao svjetski kralj kroma i cinka. Končar je vlasnik dviju tvrtki, Kermas Limiteda s Djevičanskih Otoka te južnoafričkoga Samarcorna, koji je kupio 2005. za 500 milijuna dolara od dvaju svjetskih rudarskih divova BHP Billitona i Anglo Americana. U njegovim rudnicima radi više od 6.500 radnika, koji su ovih dana na privremenom odmoru jer je Samarcorn, kao i mnoge kompanije iz djelatnosti, odlučio na neko vrijeme zaustaviti proizvodnju dok se potražnja za tim sirovinama ne poveća. Iako je Samarcorn bio izlistan na burzi, manjinski su dioničari s vremenom istisnuti. Končar u svojim pregovorima o hrvatskim ‘škverovima’ kao buduće dioničare načelno vidi i zaposlenike, ali nije poznato je li u tu participaciju uključio i buduće dokapitalizacije, kojih će svakako biti, a koje će promijeniti vlasničke odnose u brodogradilištima. Također, prema zakonima Južnoafričke Republike, da bi se osigurala ravnopravna participacija crnačke populacije u biznisu, Končar je prisiljen prodati određeni dio kompanije tvrtkama u vlasništvu autohtonih Južnoafrikanaca, na što se zbog određenih proceduralnih razloga oglasio već drugi put. Nadalje se da sličan koncept neće primijeniti ako doista kupi brodogradilišta, jer prema svemu što se zasad o njemu zna, motivi ulaska u tu problematičnu industriju nisu isključivo poslovne nego i lokalpatriotske prirode.

Končar bi kupnjom brodogradilišta osigurao izgradnju vlastite flote, a s obzirom na to da se krom upotrebljava u industriji čelika i aluminija, vjerojatno bi se i brodogradilištima osigurala nešto jeftinija sirovina koju bi Končar mogao pribaviti kompenzacijom od svojih partnera kojima prodaje krom i nikl. Cijeli posao u vezi s operativnim vođenjem i novom flotom Končar bi prepustio pulskoj Uljanik plovdbi, s kojom je već prije kontaktirao, tako da bi, narodski rečeno, vuk ostao sit, a sve ovce bile bi na broju. No pitanje je može li se cijela ta operacija provesti kako se zamislilo i hoće li se za ‘škverove’ naći neki bolji kupac kad se natječaj napokon raspriše.

Končar se za hrvatska brodogradilišta zainteresirao kontaktirajući s istarskim gospodarstvenicima, jer je njegov poslovni povratak u domovinu nakon 25 godina izbivanja počeo upravo ondje. Prije nekoliko godina putem svoje tvrtke Kermas ulaganja počeo kupovati nekretnine u Istri i na Hvaru te milijun i pol četvornih metara poljoprivrednog zemljišta na Cresu. Kako sam kaže, Končar Istru percipira kao butik-odredište u srcu Europe koje bi želio vidjeti kao novi Saint-Tropez, u kojem se nalazi jedno od njegovih brojnih imanja širom svijeta.

U sve njegove hrvatske poslove uključena je obitelj Cetinski, pa je tako bivša doministica turizma Vinka Cetinski direktorica Kermas ulaganja, a odnose s javnošću formalno vodi njezina snaža Ivana Nobilo Cetinski. No nitko iz obitelji nije spreman pružiti nikakvu informaciju čak ni o Končarovoj dosadašnjoj poslovnoj karijeri, navodno zbog Končarova nedostatka vremena i ‘turbulentnog stanja na svjetskom tržištu'(!). Prije bi se moglo reći da je tu riječ o pokusajima kontroliranja informacija, s obzirom na to da cijela priča s budućnošću brodogradilišta još nije dobila konkretna obrise, bar što se tiče Končarove uloge u poslu. Podrijetlo njihove povezanosti nije poznato, no čini se da je obitelj Cetinski jedina koja detaljno zna što se krije iza Končarova iznenadnog zanimanja za ulaganje u Hrvatsku.

Končar je plan, iako ga još nije objavio, da kupnjom triju brodogradilišta zaokruži cijeli proces proizvodnje kroma tako da osim samog vodenja rudače iz rudnika u Južnoafričkoj Republici kontrolira i njezin prijevoz te tako smanji vlastite troškove. Naime, do sada je tu sirovina Končar do krajnjih kupaca prevozio koristeći se uslugama brodarskih kompanija, a ude li u posao s domaćim ‘škverovima’, postigao bi sinergijski učinak koji bi utjecao na još bolje poslovanje Samarcorna i Kermas Limiteda, njegovih tvrtki na taj potez odlučio bez čvrstih Končarovih jamstava. No neki od ljudi prisutnih na sastanku tvrde da je on bio tek preliminaran s obzirom na to da Končar nije pružio nikakva papirnata jamstva koja bi potkrijepila njegove planove i da je teško ocijeniti je li doista riječ o ozbiljnoj ponudi. Za sada sve stoji na Polančecovoj riječi, a njemu se, bar kad su u pitanju sindikati, poprično vjeruje.