Britanski pjevač i skladatelj nigerijskoga podrijetla na novom se albumu odlučio vratiti malo dublje u prošlost i pozabaviti obradama poznatih soul pjesama, pa odatle i naziv tog uratka. Je li uopće potrebno obrađivati evergreenove, pitanje je koje se uvijek iznova nameće, a osobito onda kad se čini da ne ma stvarne potrebe za time.
Razlog se može tražiti ili u tome što izvođač želi odati počast svojim uzorima ili u tome što se očekuje komercijalni uspjeh jer mnogi, zapravo, nisu skloni eksperimentiranju i vole ono što već poznaju. Izvedbe u kojima se original jedva prepoznaje nemaju smisla isto kao ni one koje su njihova preslika. No iznimaka ipak ima, ali to se na Seala ovaj put ne odnosi iako mu sugestivnosti ne manjka.
Originalne su pjesme jednostavno bolje, i tu nema nikakve pomoći. S druge je strane Soul ugodan i slušljiv album koji neće opteretiti, ali neće ni ponuditi osobito uzbuđenje. Sealov novi album nenametljiv je i stoga pogodan kao podloga za opušten razgovor, iako je istina da takvih uradaka, zapravo, ne manjka.
