Članak 16. Zakona o preuzimanju dioničkih društava, kojim se određuje cijena preuzimanja, pravna je besmislica i suprotan je interesu dioničara.
Milan Račić, vlasnik konzultantske tvrtke Indium, misli da je hrvatska pravna regulativa glede akvizicija prilično rigidna i da je na određeni način zapreka za potencijalne preuzimatelje. Račić pravnom besmislicom smatra članak 16. Zakona o preuzimanju dioničkih društava, kojim se određuje cijena preuzimanja.
- Slučajno sam kao investitor naišao na tu zapreku u članku 16. Naime, u sklopu jednog preuzimanja na burzi je objavljeno priopćenje u kojem tvrtka daje do znanja investitorima da podupire preuzimanje. Odmah sam pomislio da taj zakon mora imati veze s koncentracijom tržišne moći. No članak 16. Zakona kaže, zapravo, da kupcu, ako je kupio samo jednu dionicu tvrtke, minimalna cijena za preuzimanje mora biti viša od one plaćene u prijašnjoj godini. U slučaju da nije, minimalna cijena ne smije biti niža od prosječne tržišne u posljednja tri mjeseca – kaže Račić.
Dodaje da u svojoj bogatoj karijeri nije naišao na sličan zakon i da on ‘de facto’ prijeći zainteresirane tvrtke da brzo dovrše proces preuzimanja:
- Razumijem normalnu regulativu transakcija i ponašanja aktera u M&A transakcijama, ali ne razumijem zašto zakon određuje minimalnu cijenu preuzimanja. To je kao da zakonom poštuju minimalnu cijenu npr. vlastite kuće – smatra Račić.
Na praktičnoj razini, u tržištu koje je u prošloj godini palo 64 posto, to bi značilo da bi preuzimač morao platiti mnogo višu cijenu od tržišne, a Račić misli da nijedan pametan ulagač neće platiti toliku premiju. Članak 16. zapravo znači da tvrtke u problemima izazvanima financijskom krizom imaju minimalne izglede da budu preuzete jer će preuzimač čekati da prođu tri mjeseca od za njih prihvatljive najniže cijene kako ne bi morali plaćati taj, prema Račićevu mišljenju, apsurdni penal. Stoga bi se mogao dogoditi scenarij u kojemu će neke od manjih ili srednjih tvrtki propasti zbog isključivo formalnih zapreka. On nudi nekoliko razloga za takvu odredbu:
- Ili ljudi koji su pisali taj zakon nisu znali da postoje ekonomski ciklusi, ili zakonodavac nije vjerovao da će se menadžment domaćih tvrtki ponašati odgovorno, pa je nastojao obraniti dioničare od koruptivnih transakcija, ili se želio stvoriti sustav u kojemu je vrlo teško riješiti se nekompetentnih nadzornih odbora i uprava društava – kaže Račić.
On smatra da je to ‘de facto’ zamrzavanje rukovodstvene slike u gospodarstvu u vremenima u kojima nam treba najbolje i najkompetentnije vodstvo u tvrtkama.
- To je suprotno interesima dioničara – zaključuje Račić.
U prilog njegovoj tezi idu i činjenice, tj. duljina trajanja nekoliko javnih ponuda za preuzimanje u prošloj godini. Tako je trakavica s Inonom javnom ponudom trajala gotovo šest mjeseci, a preuzimanje Industrogradnje od tvrtke Josipa Galinca i njegova nizozemskog partnera traje od kraja kolovoza prošle godine, s time da još nije ponuđena ni cijena, a kamoli dovršen postupak preuzimanja. Iako Galinec i partneri odgovaraju zbog vlastite koristi, to je eklatantan primjer da se preuzimanje može prilično oduljiti.
- Na globalnoj je razini avertera prema riziku postala veća, a samim time su se postrožili i kriteriji za financiranje projekata. Jedan od ključnih kriterija je stabilnost/vjerojatnost generiranja pozitivnih novčanih tokova u budućnosti – kaže Igor Mataić, direktor Samostalne direkcije za M&A i korporativno financiranje u Raiffeisen banci.
Ističe da neće doći do većeg pada prihoda od naknada jer u drugoj polovini godine očekuju lagano povećavanje aktivnosti na polju M&A. Što se tiče eventualnih promjena u modelu financiranja akvizicija u novonastalim uvjetima, Mataić kaže da se one najvećim dijelom odnose na prošječni ponderirani trošak kapitala, koji je povećan uslijed povećane premije za rizik nastale uslijed djelovanja krize.
- Osim troška kapitala, očekivanja rasta prodaje su, u većini slučajeva, znatno revidirana, tako da je i terminalna vrijednost nešto manja nego što je to bila u vremenima prije krize. Kao rezultat dobivamo niže vrijednosti kompanija koje su predmet potencijalnog preuzimanja – kaže Mataić.
Ono što bi moglo potaknuti akvizicije u Hrvatskoj, a što je i inače pokretač i zamašnjak za M&A aktivnosti, angažman je rizičnoga kapitala, ali i tamo situacija nije tako ružičasta. Naime, i ta industrija obilato je koristila snagu financijske pohube (bankovnih kredita) da bi financirala svoje aktivnosti. Mirna Marović, predsjednica Hrvatske private equity i venture capital asocijacije, vrlo je pesimistična glede izgleda da bi regiju Jugoistočne Europe iz problema mogla izvući injekcija kapitala kroz private equity industriju. Budući da je jedan od govornika na Central & Eastern European Forumu, konferenciji koju svake godine organizira magazin Euromoney i koja se smatra glavnim događajem u financijskom svijetu šire regije, kroz razgovore s njenim sudionicima Marović predviđa da nas čeka izuzetno teška 2009., ako ne i nekoliko sljedećih godina.