Home / Edukacija i eventi / ‘Oprostite, mogu li vam ispričati…?’ u ZKM-u

‘Oprostite, mogu li vam ispričati…?’ u ZKM-u

I u novoj se predstavi ponavlja lajtmotiv dosadašnjih iz radionice Tomić-Kovačić: ratna tematika koja je prouzročila bol i traumu.

U razvoju svoje autorske poetike kazališni dvojac – redateljica Anica Tomić i dramaturginja Jelena Kovačić – napravio je još jedan korak naprijed. Nakon profesionalnog prvenstva ‘Imitatori glasova’ u Teatru &TD i zatim ‘Kučkinih sinova’ istog kazališta prvi su put surađivale i sa Zagrebačkim kazalištem mladih, predstavom ‘Oprostite, mogu li vam ispričati…?’, ovaj put prema vlastitu konceptu, a ne prema motivima nekih tekstualnih predložaka. Ipak, ponovno su na tragu pričanja o životu, psihološkoj razradi svakodnevice ljudi koji smijehom pokušavaju zakopati proživljeno da bi preživjeli, uništiti svaki trag postojeće priče koju ipak žele negdje ispričati da bi stvorili novu, lažnu doduše, sliku svojih života, sadržaj za okvir u kojem će taj život, ta svakodnevica o kojoj je riječ, bar djelovati podnošljivije od onoga što se zapravo dogodilo.

Kroz priče četvero glumaca, protagonista koji i jesu i nisu u međusobnim odnosima, spoznajemo istinu, gotovo zrcalni presjek i odraz većine današnjih stanovnika stvarnosti, onih koji se to više smiju, to više druže, fotografiraju i namjerno ovjekovječuju sretne trenutke da bi potisnuli, uništili, falsificirali istinu. Očaj koji ih na to tjera opravdan je, prouzročen svevremenskom pojavom nepravde, ljudske tuge, boli, nesretnih sudbina. Tu predstavu u kontekst današnjice, svakodnevice posebno smješta ponašanje utežljeno na ideji prisilne sreće, ideje koja se medijski i globalizacijski potencira da bi se istim tim nesretnim sudbinama, istim tim ljudima i ishodima lakše moglo manipulirati i gospodariti. Tirani tako više to nisu, bar ne nominalno, ali zapravo stvaraju, što više forsiraju, lažnu sliku svijeta, obnutu stvarnost, potičući sitne pojedince da je reproduciraju. Pri tome se hrane jednom od osnovnih ljudskih obrana koja se rada spontano i nesvesno – negacijom, mehanizmom koji u nesreći i boli pomaže ljudima da prežive. Sve to sadrže priče ljudi koji pokušavaju, jer ipak moraju, ispričati svoju priču.

Treba tomu dodati i podtekst hrvatske stvarnosti, gotovo lajtmotiv dosadašnjih predstava iz radionice Tomić-Kovačić: ratnu tematiku koja je prouzročila bol, zamrznutu traumu, ono o čemu se ne govori. Nije, doduše, u fokusu, sve se ispričane priče ne temelje isključivo na njoj, ali pro- vlači se nevidljivo kroz većinu, pomičući temu od općenitog bavljenja ratom (‘Imitatori glasova’, ‘Kučkini sinovi’) u domaći kontekst. Finalna slika, završna priča koja eksplicitno govori o ratnom iskustvu, najbolje prenosi bit svega o čemu su glumci i autorice željele govoriti: o sadržaju koji je takav da sužava životni prostor, iznutra; čini da se zidovi približavaju i kao da će nas sasvim poklopiti, srušiti se, dok satovi nepomično stoje na zidu jer vrijeme ionako više nije važno. Tu sve počinje i završava, i zato te traume ostaju ono o čemu se ne govori. Samo se smije. Zato je naša svakodnevica, ali i one diljem svijeta, puna potisnute bijesa i pomaknute agresije. Veselim okupljanjima, čavrljanjima i krasnim uspomenama (s fotografija, razumije se) usprkos.