Početak Obamine ere

Amerikanci, a jednako i ostatak svijeta, projiciraju svoje (političke) želje u Baracka Obamu ne očekujući da će išta morati dati ili učiniti zauzvrat.

Sa svakoga novinskoga kioska gleda me Obama, Obama i opet Obama. Izlozi knjižara ostavljaju dojam da i ne postoje druge knjige osim Obaminih i onih o Obami. I javna i privatne televizije nastoje dočarati dojam i povijesni značaj inauguracijske svećanosti novoga američkog predsjednika. Prije i poslije inauguracije održavaju se tribine i televizijske debate u kojima intelektualna elita raspravlja što će nam donijeti Obamin mandat. Zapravo ne mandat, više se to predstavlja kao Obamina era. I sve se to ne događa u Washingtonu, već u Parizu, u Francuskoj, zemlji koja već desetljećima njeguje i predvodi europski anti-amerikanizam i u pravilu je kritična prema svim američkim predsjednicima. Ali Obama?! Obama kao da nije predsjednik, i to američki. Od njega se očekuje da bude mesija.

Nikad dosad ni od jednog predsjednika, ni od jednog čovjeka, nije se očekivalo više nego što se očekuje od Baracka Obame. A malokad dosad neki je američki predsjednik preuzeo zemlju u okolnostima težim, ili ako hoćete izazovnijim, od okolnosti u kojima Barack Obama preuzima vođenje SAD-a. Dakle, čak je i ameroskeptična Francuska u totalnoj obamamani. Dan prije inauguracije na frankofonoj televizijskoj mreži Tele 5, u debati uglednih intelektualaca, sa-svim se ozbiljno razmatra pitanje bi li bilo rata u bivšoj Jugoslaviji da je tad u Bijelom kući bio Barack Obama. Nekoliko dana ranije, na jednom novinarskom kolokviju u Mentonu u južnoj Francuskoj ugledna egipatsko-palestinska novinarka, po defaultu vrlo antiamerički orijentirana, s velikim me žarom uvjerava da će nakon Obama dolaska u Bijelu kuću sve biti drukčije. Jer on je sasvim drukčiji od Busha, i demokrati su sasvim drukčiji od republikanaca, to su ljudi koji neće dopustiti ubijanje, tumači mi ona s mnogo žara. Da joj kažem da je put unilateralnim američkim vojnim intervencijama otvorila upravo demokratska, Clintonova administracija, a Bushova samo preuzela štafetnu palicu? Da su to isti ljudi koji će odsad biti u Obaminoj administraciji? Da sam to osobno podržavala, jer sam tu politiku smatrala ipak pravednijom od ne-funkcionalnog i neefikasnog UN-a koji troši tudi novac da bi podržavao regionalne silnike? Da joj kažem da je nakon pokolja u Ruandi na konferenciji za prikupljanje humanitarne pomoći za preživjele tadašnja Clintonova ambasadorica za ljudska prava Geraldine Ferrero hladno odburila: ‘Ne vidim gdje je tu američki nacionalni interes!’ Čemu kvariti iluziju, koja je očito potrebna cijelome svijetu?

Barack Obama je, sad više nema sumnje, najiščekivaniji predsjednik u Bijelom kući. Europa u njemu očekuje partnera. Kenija, koja ga je posvojila po baki, već mjesecima pleše u njegovu čast. Ostatka Afrike mu se veseli, očekujući da bude na njihovoj strani. U islamskom svijetu podsjećaju na srednje ime Husseina. Čime mu baš ne čine uslugu. Izraelci računaju da kao američki predsjednik neće odstupiti od mainstreama američke bliskoistočne politike. Amerikanci, oni koji su ga izabrali, očekuju da bude njihov predsjednik, da izvuče Ameriku iz duboke ekonomske krize kojoj se ne nazire kraj, da je učini socijalno pravednijom zemljom i da vrati njenu snagu i utjecaj u svijetu. Ukratko, svatko projicira svoje (političke) želje u Baracka Obamu, ne očekujući da će išta morati dati ili učiniti zauzvrat. Kao da je riječ o velikom svemogućem Djedu Mrazu, kojem treba samo dati popis želja.

Hoće li takva očekivanja pomoći novom američkom predsjedniku u nemogućoj misiji? Ili će se vrlo brzo pretvoriti u frustraciju? Dosadašnji uspon Baracka Obame pokazao ga je genijem komunikacije i motivacije. Taj talent, kao i opći dojam da je riječ o političaru dobre volje i poštenu namjera mogli bi mu biti od velike koristi u narednim mjesecima prizemljenja iluzija. Jer ubrzo, Amerikanci će morati spoznati da Obama ne može čarobnim štapićem zaustaviti krizu koja je fermentirala desetljećima. Euroljani, Afrikanci i svi ostali morat će shvatiti da je Obama američki, a ne njihov predsjednik.