Studenti s invalidnošću že l poslodavce sa svoji

Danijel Jedriško već je imao dvije ponude za posao iako je još student četvrte godine povijesti i kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. To što ima tjelesnu invalidnost otežava mu svakodnevnicu, ali ne sprječava ga da bude uspješan i ambiciozan na studiju i izvan njega. Pozitivnih primjera studenata s invalidnošću kao što je Danijelov svakako ima, ali o njima se ne govori dovoljno jer mnogi često misle, što je sasvim pogrešno, da ljude s invalidnošću, pa tako i studente s takvim tjelesnim ograničenjem, trebaju sažalijevati.

• Drago mi je da se stajališta polako mijenjaju i da studiranje za osobe s invalidnošću više nije stvar pružanja prilike, nego da ti studenti studij i završe. Naravno da je nama teže i da ima mnogo problema, ali mi već godinama upiremo prstom u njih, stoga se stvari polako mijenjaju – kaže Jedriško.

On je već dvije godine predsjednik Udruge studenata s tjelesnim invaliditetom Korak i mnogo energije i truda ulaže u poboljšanje uvjeta za zagrebačke studente s tjelesnom invalidnošću, ali i za one koji se susreću s istim problemima na drugim sveučilištima.

• Udruga je smještena u Zagrebu i ima 70 članova, ali rješavali smo probleme studenata i u Osijeku i Splitu. Radim na osnivanju nacionalne kordinacije studenata s invalidnošću – objašnjava Jedriško.

Problem je, naime, u tome što nema cjelovite statistike studentata s invalidnošću u Hrvatskoj, a i evidencije na razini sveučilišta nisu najpouzdanije jer ako studentu nije potreban prilagođen prijami ispit, sâm može izabrati hoće li uopće biti u statusu studenta s invalidnošću.

U ispravljanje te nelogičnosti, kao i mnogih drugih, uključilo se i Zagrebačko sveučilište, pa je tako prošle godine otvoren Ured za studente s invaliditetom koji djeluje kao referentni centar u kojem studenti mogu dobiti informacije i koji im u svojim aktivnostima nudi i izravnu pomoć u rješavanju specifičnih problema koji se mogu pojaviti tijekom studija.

Ipak, riječ je o uredu koji radi samo na samo jednom, iako najvećem, sveučilištu, pa nije zadužen za rješavanje problema koji mogu iskrsnuti na drugim institucijama.

• Ured je napravio dosta posla, ali zbog mnogih neriješenih pitanja još postoji potreba za udrugom. Bit će divno kad udruge više neće biti potrebne i kad problema više neće biti, ali dotad mi još moramo napraviti mnogo toga – objašnjava Jedriško.

Da je posla još mnogo, najbolje pokazuje problem s kojim se predstavnik udruge Korak u Studentskom zboru Željko Kalinić suočava kad treba doći na sjednicu Studentskog zbora. Dizalica koja navodno postoji na Pravnom fakultetu u Zagrebu nikako da se upotrijebi. Zbog toga otprilike dvaput na mjesec Željku, koji je u motornim kolicima, kolege iz Zbora moraju pomagati da uđe u zgradu Rektorata. Ipak, Željko kaže da te zapreke, koliko god bile demotivirajuće, nisu najgore, jer bi se mogle riješiti s malo dobre volje.

• Najgore su mentalne barijere, njih je najteže srušiti – kaže Željko, inače i član Upravnog odbora Koraka.

Upravo je zato, osim rada na uklanjanju arhitektonskih barijera koje članovima Udruge otežavaju život, jedan od ciljeva Udruge i poticanje mladih ljudi da se unatoč njima odluče na upis željneg studija. Udruga Korak, naime, brine se o rješavanju problema koji institucionalno nisu riješeni, pa tako ima vozača na stalnoj plaći i kombi kojim se služi kako bi članovima kojima je to potrebno osigurala prijevoz na fakultet i nakon završetka predavanja kući. Takav trošak, naravno, povećava njezine financijske potrebe, zbog čega joj nedostaje 200-tinjak tisuća kuna na godinu. ‘Godišnja plaća za vozača i svi troškovi goriva za kombi i održavanja svota su koju je teško namaknuti unatoč pomoći raznih ministarstava i nekih tvrtki’, objašnjavaju u Koraku.

Ipak, manjak novca ne sprečava ih u ambicioznim planovima za ovu godinu, tako da osim uobičajenih aktivnosti Udruge planiraju i kampanju edukacije poslodavaca da bi ih se bolje upoznalo s time što zapošljavanje osoba s invalidnošću znači.

• Želimo postići to da se studenti odnosno diplomanti, kao i druge osobe s invalidnošću, zapošljavaju zbog svojih sposobnosti i znanja, a ne radi ispunjenja neke kvote. Dio odgovornosti pritom je i na osobi s invalidnošću i tome da ona zauzme pravi stav, ali veoma je važno da poslodavci shvate da im osobe s invalidnošću mogu biti vrlo kvalitetan kadar – objašnjava Jedriško.

On to najbolje i pokazuje svojim primjerom, jer osim što je aktivan kao predsjednik Udruge Korak, radi i na ponovnoj aktivaciji Škole mira Mrkopalj, recenzira knjige i objavljuje poeziju. Uvjeran je da će nakon završetka studija naći posao; to uvjerene djelomično temelji i na svom stajalištu da je aktivnost jedna od najvažnijih stvari u zapošljavanju.

• Projekt Škole mira silno me privlači jer osim što sam ondje i sâm kao dijete pohađao kreativne radionice i otkrio svoju sklonost prema pisaju, želim i sâm raditi s djecom. Osim toga, taj bi se prostor mogao prilagoditi za osobe s invalidnošću i tako postati i mjesto za zimovanje i slične aktivnosti – kaže Jedriško.

S drugim članovima Koraka on polako ali sigurno razbija predrasude prema osobama s invalidnošću. Jer i uza sve teškoće s kojima se suočavaju, mnogi su studenti s invalidnošću vjerojatno i obrazovaniji i željniji dokazivanja vlastitih sposobnosti od većine studentske populacije. Najvažniji im je zadatak, uz uklanjanje zapreka koje ih koče, da to pokažu onima koji toga nisu svjesni.