Moj suprug, s kojim sam u braku više od deset godina, ima ljubavnicu, ženu s kojom radi u istom poduzeću. Oboje smo u ranim četvrtdesetima, a prije dvije godine nakon dugogodišnjih pokušaja napokon dobili dijete. Kad sam doznala za njegovu uredsku vezu, suočila sam ga s time, ali on je sve zanijekao govoreći da je riječ samo o prijateljstvu. Bića sam šokirana iako se naša komunikacija već dulje svodila isključivo na detalje vezane uz dijete. Pokušala sam sve to ignorirati i civilizirano se ponašati, vjerujući u suprugove riječi. Pustila sam ga da razmisli o svemu, ali boli me što ne možemo otvoreno razgovarati o svojim osjećanjima, osobito kad mi je rekao da sam ja sada za njega isključivo majka našeg djeteta i samo me tako promatra. Emocionalno sam potpuno uništena, ponižena kao žena i potpuno sam izgubila samopouzdanje. Ne želim se rastati, a i nadam se da će ga ta kriza proći. Stalo mi je do njega, ali kako da se izdignem iznad svega i pokažem sebi, a i njemu, da sam jaka i da se dobro osjećam u svojoj koži?
Sve je više ljudi (i muškaraca i žena) koji imaju nepremostivih problema u ostvarivanju bliskosti i umjesto da porade na njihovu rješavanju svog, radije bježe u površne odnose. I upravo je u tome riječ kod vašeg supruga.
Neki svoj strah od bliskosti izražavaju nemogućnost ostvarenja ‘ozbiljne’ veze, a drugi ipak udu u vezu (brak), ali sljedeći emocionalni događaj, koji je okidač za stres i ujedno za osobe koje se boje bliskosti ‘prava obveza’, potakne ih na bježanje od bliskosti. Kod njega je to, očito, bio dolazak djeteta u vašu obitelj. Odgovor na njegovo emocionalno povlačenje kod vas kao njegove partnerice jest anksioznost, koju pokušavate smanjiti pokušajima približavanja… i tako počinje ples koji zovemo ‘distancer (onaj koji se udaljava) – pursuer (onaj koji progađa)’.
Dosad ste napravili sve što možete da mu se pri bližite, iskreno mu izrazili svoje sumnje i prenijeli što želite, a što više vi pokušavate, on više bježi. I tako u krug.
Mnogi ljudi počinju raditi na sebi upravo zbog problema u partnerskim odnosima, stoga podupirem vašu potrebu za takvim radom. Vi možete pokušati pronaći vlastiti mir, ali to ćete uspjeti kad odlučite što je donja granica za vas. Je li nedostatak bliskosti i stalno odbijanje s kojim se ne možete nositi ta granica? Je li to neki drugi postupak koji vas može povrijediti (prijevara, tjelesna povreda, grubost prema djetetu…), a koji više nećete moći tolerirati? Kad shvatite što želite, možete pristupiti vlastitom odabiru. Ali vama treba objašnjenje, racionalni razlozi zašto je promijenio stav prema vama, što ste to vi napravili ili biste mogli napraviti – da biste imali kakav-takav osjećaj kontrole. Prihvaćanje da nema objašnjenja nije lak korak, ali jest nužan. Kad vam kaže da vas sada vidi samo kao majku svog djeteta, upravo je o tome riječ: niste se vi promijenili, već njegova percepcija vašeg odnosa, što je posljedica njegove karakterne strukture i stupnja emocionalne (ne)zrelosti. Za to, na žalost, nema objašnjenja – on jednostavno ne želi rasti, napredovati i zacijeliti svoje rane iz prošlosti.
