Hrvatska osuđena na nove plinske krize

Niz energetskih projekata u Hrvatskoj propao je iako je imao veoma jake zagovornike. Ni potpora predsjednika Mesića i premijera Sanadera nije bila dovoljna da se ostvare. Hrvatska je umjesto energetskog raskrižja postala poligonom sukoba svjetskih energetskih lobija.

Raspravljači ovih dana o netom završenoj plinskoj krizi, predsjednik Stjepan Mesić glavnim je krivcima za lošu energetsku situaciju u Hrvatskoj označio razne lobije i njihovo ‘zakućasto’ djelovanje. Iako nije želio reći na koga točno misli, naglasio je da će oni u budućnosti morati snositi odgovornost za posljedice svojih odluka.

Tko su zapravo ti tajnoviti lobisti, postoje li oni uopće u Hrvatskoj i kolika bi mogla biti njihova stvarna važnost i opseg utjecaja? Je li to pozivanje na odgovornost onoga u koga se ne može uprijeti prstom možda ipak samo trik kojim se izbjegava da se prst ne okreće prema onomu tko proziva?

Odgovore na ta pitanja možda i više od ostalih danas traže hrvatski gospodarstvenici, koji su zbog nedavne redukcije navodno izgubili više od milijardu kuna. Dvojbe pak nema kad je riječ o tome da se djelovanjem lobista ili samih političara, a najvjerojatnije njihovom zajedničkom akcijom, Hrvatska našla u vrlo teškoj energetskoj situaciji. Da stvar bude gora, u bližoj se budućnosti ni prema jednom scenariju ona ne može poboljšati. Naime, svi planirani projekti, bilo da je riječ o LNG terminalu na Krku, naftovodu Družba Adria, povećanju udjela obnovljivih izvora energije ili o gradnji još jednog skladišta plina, nisu odmakli dalje od ideja. Sadašnja je infrastruktura stara i nedovoljna, a za gradnju nove trebaju godine.

U razgovoru s nizom vrhunskih domaćih stručnjaka iz raznih područja energetike, analizirajući pritom i njezinu ‘krvnu sliku’, provjerili smo tko je u Hrvatskoj lobirao protiv tih projekata, dakle tko je gotovo izravno odgovoran za krizu u kojoj smo. Shvatit ćemo pritom vrlo brzo da su, u pravilu, od onih koji su bili za nešto konstruktivno u svom poslu bolje prolazili oni koji su bili protiv.

Savjetnik predsjednika Uprave Ine i jedan od najboljih poznavatelja nacionalne energetike Stevo Kolundžić objasnio je kako lobiji funkcioniraju i čiji interesi doista stoje za njihovih dosadašnjih akcija. Tražiti pritom imena ljudi nema smisla. Kod tako velikih interesa riječ je o poslu presloženom za pojedinca.

Ti lobiji nisu jedinstveni ni po djelovanju, ni po podrijetlu, ni po interesima. Neki su formalno strukovni, pa se zalažu za određenu vrstu energije, primjerice nuklearnu. Drugi su zaštitarski – u njih se ubrajaju razne udruge za očuvanje prirode. Prilično su moćni, stvaraju buku u javnosti, ali treba znati da i oni imaju razne izvore financiranja, nerijetko izvana, pa i tu ima predmeta za raspravu jer se ne zna za koga uistinu rade. S treće strane postoje lobiji bez jasnog profila. Ako predstavnik tog lobija pokazuje interes da uđe primjerice u projekt, a nema nikakve veze s njim kao potrošač ili dobavljač i ne bavi se sličnom djelatnošću vezanom uz taj posao, može se zaključiti da je riječ o pokušaju sabotage iznutra. To obično sjajno plaća netko čiji su interesi ugroženi – objašnjava Kolundžić.

Aluzija na Gazpromov interes za Adriju LNG tu je bila i više nego jasna. Prema riječima profesora na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu u Zagrebu Igora Dekanića u Hrvatskoj se ipak više sukobljavaju stručni krugovi, a manje lobiji, iako su posljedice jednake.

Jeftinog rješenja nema, ali ipak je najskuplje biti bez energije – objasnio je Dekanić potrebu da se pregovara i posluje čak i kad je pregovarač u lošoj poziciji, poput Hrvatske danas. A kako se upravo u takvim situacijama najčešće naleti na razne lobiste i koliko su oni moćni, možda najbolje potvrđuje uspomena na vrijeme prije nekoliko godina, kad su predsjednik Mesić i premijer Sanader složno prihvatili strategiju Hrvatske kao energetskog raskrižja. Pita li ih se danas o krivcu za potpuni neuspjeh, osim pozivanjem na nepoznate lobiste teško će znati točan odgovor.

Istražujući po segmentima, od plina, naftne, električne energije, ugljena do obnovljivih izvora ili nuklearne energije, tražili smo tko je mogao imati najviše koristi od lobiranja za neuspjeh određenih planova. Na prvome je mjestu među onima koji imaju razloga za zadovoljstvo svakako ruski naftno-plinski div Gazprom. Naravno, nitko se pritom neće usuditi izravno prozvati Ruse za najnoviju u nizu odgoda gradnje terminala Adrije LNG na Krku, ali preračunano u dolare, upravo se njima to najviše isplatilo. Naime, gradnja terminala po 20 godina starom planu ne samo da bi zadovoljila sve domaće potrebe nego bi plina ostalo i za izvoz. Najmanje onoliko koliko danas Hrvatska uvozi iz Rusije, odnosno više od milijardu prostornih metara na godinu. Vladinim lutnjem u potrazi za idealnom raspodjelom udjela od hrvatskih 25 posto što se dijeli na Inu, HEP i Plinacro projekt je na kraju prolongiran. Dogodilo se to u vrijeme i na način da je Hrvatska uspješno zacementirala svoju ovisnost o ruskom plinu na duže staze.

Uspoređno s tim mučnim pregovorima i konfuzijom Qatar Gas je u suradnji s Exxon Mobileom i Edisonom pokraj Venecije sagradio svoj LNG terminal. Uskoro će isti takav niknuti i pokraj Trsta u režiji španjolske naftne kompanije. Kad bi se s gradnjom terminala na Krku počelo sutra ujutro, ne bi ga se sagradilo do 2014. Dakle, pred nama je još mnogo zima punih strepnje hoće li se Moskva ponovno posvađati s Ukrajinom, kroz koju prolaze plinovodi. No problem je, čini se, još dublji.

Osim terminala problem su i ugovori s proizvođačima tog plina. Alžir kao najveći mediteranski dobavljač, ali i Egipat te Katar već sada imaju ugovorenu cjelokupnu prodaju do 2013. Sklapanje poslova dovoljno unaprijed osnova je ovog posla, kaže Kolundžić.

Držeći ovako Hrvatsku u pat-poziciji, Gazprom je, što je manje poznato, posljednjih godina zakucao još jedan čavao u lijes naše nacionalne energetike stabilnosti. Riječ je o odbijanju zahtjeva za isporuku dodatnih 1,3 milijarde prostornih metara plina na godinu, što je Ina tražila u sklopu planova za gradnju novog plinovoda iz Mađarske. Odgovor iz Moskve tada je bio da ne postoji kapacitet slanja sve do 2013. Pitanje je zna li ministar Polačec za to odbijanje kad ovih dana najavljuje i promovira gradnju tog plinovoda.

Posljednja plinska kriza, počevši s premijerom Sanaderom, iznjedrila je niz zagovornika rješavanja domaćeg energetskog pitanja gradnjom nuklearne centrale. Na tom je popisu dio HEP-ova i Inina vodstva, pa čak ni autoritetima poput Dekanića ta ideja nije potpuno strana. Reklo bi se, pjesma za uši člana Hrvatskog nuklearnog društva Dubravka Pevec.

Zašto se u Vladi i oko nje nastoji na sve izglednijem preuzimanju od Ine, a u korist državnoga Plinacrca, cjelokupnoga plinskog posla, od uvoza do skladištenja, nije jasno s obzirom na to da svi znaju da se taj posao ne isplati. Posao bi, navodno, trebao biti zaključen do kraja veljače, a samo za jedino hrvatsko skladište Okoli država će Molu platiti ne manje od 250 milijuna dolara. Zanimljivo je da to skladište nema dovoljan kapacitet ni snagu za zimsku opskrbu zemlje. Nebitno je li skladište u vlasništvu Ine ili Plinacro-a. No to je već drugi par rukava, jednako kao i nerentabilnost tog posla koji Ina zbog gubitaka utemeljenih na socijalnim cijenama jedva čeka napustiti.

Drugi veliki projekt koji je bez dvojbe zapeo u raznim lobističkim igrama naftovod je Družba Adria. Ruska nafta koja bi na taj način stizala do Omišlja Hrvatskoj bi na godinu u novcu donosila 200-tinjak milijuna dolara. U geostrateškom smislu vjerojatno i mnogo više, ali to nije bio dovoljan razlog za ostvarenje posla. Nakon niza peripetija, koje su većinom prouzročili zaštitari prirode, ali začudo i Katolička crkva, i od tog se projekta odustalo. Lobističku ulogu tvrtki iz SAD-a, koje nipošto nisu htjele rusku naftu i u Hrvatskoj, ne treba zanemariti. Razlog? Pa dozvolno su u trenutku kad je taj projekt proglašen nepoželjnim aktivirani projekti dvaju naftovoda koji rusku i kaspijsku naftu i plin ispod Crnog mora vode do bugarskoga Burgasa. Jedan smjer odande mora ići prema grčkom Aleksandropolisu, a drugi, nazvan AMBO, do Vlorë u Albaniji. Kad se tomu prirodi i Panteuropski naftovod koji vodi do Trsta, opravdanja poput straha od onečišćenja mora padaju u vodu. Ili, točnije, u more, ono Jadranisko, i to sa sjevera, ali i juga.

Na taj je način, kao kolateralna žrtva većih igara i igrača, Hrvatska ostala u prilično nezavidnoj situaciji i kad je riječ o termoelektranama i proizvodnji električne energije. Svaki dan Hrvatska tako iz BiH i Ukrajine uveze 20-ak posto potrebne električne energije. No pitanje je dokad će to biti održivo. Razlozi za to vrlo su loše stanje elektrana u Bosni, ali i nedavno potpisivanje ugovora između Ukrajine i Rusije kojim plin Ukrajincima postaje preskup. U slučaju da ga stoga odluče zamijeniti električnom energijom pitanje je koliko bi im ostalo za izvoz.

Kad je pak riječ o elektranama na ugljen, njihovih zagovornika zbog niske cijene nikad nije manjkalo. Unatoč isplativosti ulaganje u tu vrstu elektrana ujedno je vrlo rizično jer će i Hrvatska kao potpisnica Protokola iz Kyota od 2015. početi plaćati ugovorne kazne za svaku tonu ugljičnog dioksida ispuštenog u atmosferu. Tako ni ugljen više nipošto neće biti jeftin. Sudeći prema do sada pokazanim pregovaračkim spoznajama domaćih, tj. državnih lobista, teško je očekivati da će oni od neke susjedne zemlje uspjeti otkupiti njihova prava na emisiju ugljičnog dioksida.

Bivši predsjednik Uprave Ine i ministar gospodarstva, a danas naftni konzultant koji se smatra i najvećim hrvatskim naftnim lobistom Davor Štern objašnjava što bi trebalo učiniti da se dugoročno spriječi krize poput posljednje. Po običaju, Štern pritom nudi mnogo širu i kompleksniju projekciju od ostalih.

Trebali bismo se vratiti projektu Velike Gee, tj. dopremi plina iz Alžira preko Italije i sjevernojadranskih plinskih polja do Pule. Treba se spojiti i s južnim ruskim plinovodom u Srbiji, ali i lobirati za gradnju plinovoda iz kaspijske regije preko Turske do Italije. Za nas je važno da diplomatsko-stručnim naporima osiguramo prolaz takvog plinovoda kroz Hrvatsku – kaže Štern i naglašava da je i gradnja LNG terminala dio tog rješenja.

Začudo, s velikim dijelom njegovih razmišljanja, kad je plin u pitanju, slaže se i voditelj energetskoga programa u udruzi Zelenoj akciji Toni Vidan. Koje ga se god među hrvatskim energetičarima danas upita koji je najjači lobi u tom poslu, spremno u odgovoru spominje ime te organizacije za zaštitu okoliša. Uzroci krize prema Vidanu, ali i njezino rješenje, sasvim su jasni.

Vlada RH pretjerano se oslanjala na dobavu plina iz Rusije i zbog toga se zemlja našla u velikoj krizi. Naime, postoje naznake da Rusija nema kapaciteta za veću proizvodnju zimi, a problem s Ukrajinom, čini mi se, manje je važan. Posljednji događaji jasno su dali do znanja u kojem se smjeru mora ići. Rješenje je u osiguravanju alternativnog načina dobave, dakle LNG-om, ali ponajprije i u većem razvoju obnovljivih izvora. Mi ćemo za to svakako lobirati – navodi Vidan.

Zapreka na tom putu ima, kaže Srečko Kukić iz Instituta za obnovljive energije iz Osijeka, a rješenje je na Ministarstvu graditeljstva, koje koči projekte. Zakon o gradnji zapreka je u gradnji obnovljivih izvora energije. Kako stvari za sada stojte, kod nas se svi projekti vezani uz obnovljive izvore energije financiraju iz privatnih izvora – kaže Kukić.

A tko će u konačnici od cjelokupnoga tog biznisa imati koristi ili bi je mogao izvući, ponovno cijelu priču vraća u sferu više politike, mjesta gdje se odlučuje, dakle i lobira. Tako se u posljednje vrijeme može čuti sve više kritika čak i na račun gradnje vjetrolektrana. Neki kažu da su neisplativi, drugi tvrde da ne proizvode dovoljno energije, a treći vide jaku ulogu nekih nje-mačkih tvrtki koje prodaju tehnologiju za takve pogone. ‘Borba je to svi protiv svih’, zaključit će stoga priču o hrvatskoj energetskoj stvarnosti oni najbolje upućeni u nju. Tko u njoj gubi, a tko dobiva, upitali smo za kraj.

‘Onaj koji dobiva, ne šeće se Zagrebom ili Splitom. Oni koji gube, ondje žive’, glasio je znakovit odgovor.