Nakon ratničke retorike, slovenski je vanjskopolitički odbor zaključio da u hrvatskoj pristupnoj dokumentaciji NATO-u ništa nije problematično.
Prošli petak, dok su slovenski političari u Ljubljani još brusili nokte za blokadu hrvatskog pristupa NATO savezu, u Bruxellesu se prepričavala poučna zgodba. U briselskom sjedištu NATO-a, na jednom od pripremnih sastanaka za predstojeći samit, za primjedbu u vezi s prijamon novih članica javio se slovenski ambasador. U tom ga je trenutku, prema sudionicima sastanka, američki ambasador odmjerio takvim pogledom da je slovenski poslanik bez riječi odustao od svake primjedbe. Trebalo je dva-tri dana da poruka tog pogleda stigne do Ljubljane. I, gle čuda, nakon ratničke retorike slovenski je vanjskopolitički odbor zaključio da u hrvatskoj pristupnoj dokumentaciji NATO-u ništa nije problematično. Treba vjerovati da će jednako razborit biti i parlament.
Istoga dana, dakle prošlog petka, postalo je još jednom očito u kojoj mjeri Europskoj uniji, za efikasno upravljanje u konfliktnim situacijama, nedostaje upravo jedan takav – znakovit pogled. Europski činovnik Olie Rehn vratio se iz posjeta Zagrebu i Ljubljani s prijedlogom kojim se Sloveniji daje dodatni rok za blokadu hrvatskih pristupnih pregovora i za zamagljanje odgovornosti za tu blokadu. Dakle, što je to zamutio Olie Rehn i na koji se način može izaći iz ove blokade?
Prihvaćanjem slovenske(?) ideje o novoj posredničkoj misiji, Rehn je zamaglio bit spora u vezi s razgraničenjem u Piranskom zaljevu. Bit je u tome da Slovenija ne pristaje da se granični spor riješi onako kako ga rješavaju sve civilizirane države – na temelju međunarodnog prava. A ako se ne mogu suglasiti u vezi s rješenjem sukladnim međunarodnom pravu, onda svoj spor iznose pred međunarodni sud. E, sad, povjerenik i posrednik Rehn nije se mogao/želio vratiti u Bruxelles s potvrdom takve dijagnoze, jer zna da Slovenija nije istinski akter u igri u kojoj je samo deklarirani cilj – postići dogovor o razgraničenju u Piranskom zaljevu. Jednostavno, Slovenija traži od Hrvatske nemoguće – da joj daruje dio svoga podmorja, sve do Vrsara. U protivnome, blokirat će pristupne pregovore. Nijedna država ne može pristati na takvu učjenu. To je kao temeljnu hrvatsku poziciju istaknuo i premijer Sanader, rekavši da pristupnicu EU Hrvatska neće kupovati svojim teritorijem, i u tome su ga podržali baš svi hrvatski političari. To dobro znaju i slovenski političari. A nadasev britanski politički establishment koji upravlja tim slovenskim brušenjem naktiju na istočnom susjedu. Dakle, svim recentnim slovenskim naklapanjima o povijesnom pravu, pravičnosti, naknadi za NDH i sličnome uopće nije cilj iznuditi hrvatski poklon u vidu lijepog komada podmorja. To je tek sredstvo ultimatum. Istinski je cilj zadržati Hrvatsku izvan EU. Sloveniji je to bitno jer ulaskom Hrvatske u EU postaje politički nevažna tranzitna državica koja više ne može promicati svoj ekonomski interes na Balkanu pozivajući se na svoj politički utjecaj u Bruxellesu. Velikoj Britaniji je to bitno jer je projekt zapadnobalkanske unije izvan EU njezino djelo, a i zato što blokadom Hrvatske kvari (ponajviše) Sarkozyjeve planove o premošćivanju ustavne krize u EU.