Dok je god glavno pitanje kojim se zabavljuju Vlada i birači jesmo li u recesiji ili nismo, a nema dvojbe da jesmo, iz recesije nećemo izaći. Ako Ekonomskom vijeću treba nekoliko mjeseci da osmisli konkretno poteze (ne zato što ne zna, nego zato što svaku preporuku premijer najprije ‘politički’ ocijeni, a većinu i odbije), mogućnosti preživljavanja najdužih ekonomske krize sve su manje. Ako je ikad bilo vrijeme da zaboravimo ‘spin’, izbore, birače… i živimo isključivo ekonomiju, onda je to sada. Što god proizašlo iz radionice Ekonomskog vijeća (u vrijeme donošenja preporuka Lider će već biti na kioscima), neće to biti ništa novo ni senzacionalno, ali bit će nužno i u posljednjem trenutku.
Frustrirani čekanjem i uzaludnim gubitkom vremena (još se od ljeta pravimo da nam kriza nije pred vratima), odlučili smo testirati redakcijske prijedloge antirecesijskih mjera među nekoliko analitičara različitih ekonomskih uvjerenja. Ovo će sigurno biti godina otrežnjenja jer u najgore moguće vrijeme moramo vratiti rekordnih 11 milijardi eura duga. Radi očuvanja rejtinga treba posegnuti za svim raspoloživim izvorima da se taj dug vrati. Konzultant Željko Perić slaže se s time, no državu bi potpuno preusmjerio na (skuplje) inozemno tržište da bi kod kuće ostalo dovoljno novca za poduzeća. Analitičar Guste Santini tvrdi kako je najvažnije da servisiramo kamate, no najveći je problem proračunski deficit koji Vlada nije uspjela zatvoriti, zbog čega ćemo se ponovno morati zadužiti. Hrvoje Stojić kaže da varijantu u kojoj ćemo možda morati zazvati MMF ne treba isključiti, no to bi se moglo preduhitriti ako sami napravimo rebalans proračuna. Naš je prijedlog i više od toga, potpuna rekonstrukcija proračuna uza smanjenje plaća državnoj administraciji, odustajanje od neisplativih infrastrukturnih projekata i odgoda lokalnih izbora – zato što su skupi, ne samo organizacijski nego i zato što se kupnja izbornih glasova plaća odustajanjem od nepopularnih mjera. Santini se slaže i dodaje da rashodnu stranu proračuna treba potpuno radikalizirati jer su porezni prihodi sada samo u funkciji birokracije, ne i birača. Posebno mu smeta rastrošna, neučinkovita lokalna samouprava, koju treba potpuno preoblikovati.
Svima je odavno jasno da problem nije u idejama i preporukama – problem je u tome što ih nema tko provesti niti to želi. No ovaj put nevolja neće proći inercijom, sama od sebe. Upravo kao što je Winston Churchill prije 60-ak godina Britancima obećao krv, znoj i suze, premijer nam mora jasno reći da je stiglo vrijeme naplate loših odluka i potpuno pogrešnog modela razvoja. Ako ne zna ili ne želi, vrijeme je da odstupi. Ili da oko sebe okupi oporbu u veliku vladu nacionalnog spasa i da onda svi zajedno objasne biračima da nema tko drugi platiti sve promašene ekonomske poteze osim poreznih obveznika! I da, Churchilla nisu ponovno izabrali, ali povijest ga pamti kao čovjeka koji je obranio Britaniju.
Dok država još od ljeta uzalud gubi vrijeme za reagiranje, odlučili smo testirati redakcijske prijedloge mjera među nekoliko analitičara različitih ekonomskih uvjerenja ipak nije toliko radikalni. Tvrdi da bi bilo dovoljno da je Vlada zamrznuła plaće, jer hrvatski BDP ipak više kroji potrošnja nego investicije, pa ako srežemo plaće, posredno smo srušili gospodarski rast. Prije bi odustao od neproduktivnih investicija poput pelješkog mosta. Od toga bi odustao i Perić, no zato se zalaže za infrastrukturne investicije koje će odmah potaknuti zaposlenost i supstituirati dio uvoza. Konkretno, gradnja elektrana iz obnovljivih izvora energije zapošljava operativu, ali nakon realizacije postaje trajna ušteda. To treba raditi pametno, tako da privučemo suvremenu tehnologiju i paketom poreznih olakšica osiguramo da se veći dio takve proizvodnje smjesti u Hrvatsku. Slične projekte treba potaknuti u poljoprivredi i turizmu. Moja je vizija Hrvatske kombinacije turizma, zdrave hrane, čiste energije i bistrog uma – poručuje Perić. Podupire i ideju javnih natječaja samo za domaće tvrtke, upravo kao i Santini. No Stojić misli da bi to samo u idealnim uvjetima bilo dobro. Problem je, kaže, u domaćim monopolima, koji bi tako i u krizi ostvarivali ekstraprofite i narušili i potpuno istisnuli konkurenciju. S jednom se mjerom slažu svi: poduzeća treba i porezno rasterećiti! Smanji li se državna potrošnja, bit će mjesta i za manju stopu poreza na dohodak i za manju stopu doprinosa, što izravno smanjuje cijenu rada i povećava konkurentnost poduzeća. Stojić predlaže i odgođu plaćanja poreza na dobit (do 2010.), što bi dobrim tvrtkama bio velik poticaj. I Perić i Santini predlažu povećanje neoporezivog dijela dohotka do visine plaće koja jamči normalan život. No preduvjet je za bilo kakvo zadiranje u poreze disciplinirana država koja će trošiti samo onoliko koliko ima i može.
