Još jedan Svjetski ekonomski forum u Davosu završio je, a da se svijet nije potresao. Usprkos uvijek vrlo dobrom imidžu posjetitelja, od premijera, predsjednika, preko poslovnih teškaša i nevladinih organizacija, do srotnih prosjednika ispred, kao i obično, Forum nije donio zaključke koje se u rezime nije moglo upisati i prije njegova početka. Sumirano, poruke bi se mogle posložiti na sljedeći način: poziv da se izbjegne vraćanje protekcionizmu, okrenutost SAD-u i novoj administraciji, strah od socijalnih nemira ako stvar potraje, pozivi na multilateralizam i jedinstvo te na ponovno uspostavljanje financijskog sustava s novim pravilima. Nešto je konstatiranje očitog, nešto dio folklor, a nešto prilagodba recentnim događajima. Sve skupa, bez izravnog skupa mjera ili nekih novih ideja, jednom riječju – očekivano.
Tema protekcionizma kotirala je dosta visoko ove godine uslijed sve većeg straha mnogih subjekata svjetskoga gospodarstva da kriza poteže znatno širenje definicije dopuštenog protekcionizma nego je to slučaj u sretnijim vremenima. Strahovi su dodatno pojačani nedavnim mjerama nekih država, poimence SAD-a, koji neugodno zaudara na zatvaranje ekonomije, odnosno jačanje introvertnosti u ekonomskom ponašanju. Tako se stiglo do apsurdna da njemačka kancelarka i ruski premijer vlasnicu definicije kapitalizma – Ameriku, uče pravilima tržišne ekonomije i čitaju joj lekcije o slobodi protoka kapitala, usluga i radne snage. Sljedeća stvar koju je Davos otkrio uporna je usmjerenost, prije svega Zapada, Americi i očekivanje da će sve biti super kad oni to tamo srede. Riječ je o temeljnom neshvaćanju povijesnih mijena i nemogućnosti čitanja povijesti. Iz Amerike je prvo otišla proizvodnja, a sada i novac. Elementi svjetskog utjecaja, čini se, polako i nepovratno cure iz američkih ruku. Osim što je već dulje jasno da ‘neki novi klinčić’ preuzimaju nove uloge u svjetskom poretku, i u Davosu se moglo zamijetiti jačanje glasa zemalja u razvoju, prije svega Kine i Rusije. U tom je smislu razumljivo sve snažnije okretanje konceptu G20, proširenog krugu najbogatijih i najvećih ekonomija svijeta. Zapadu se odjednom jako surađuje i to brzo.
Socijalni nemiri svojevrsni su dark horse Foruma, neugodna istina koja još nije postala ozbiljna prijetnja, ali bi lako i vrlo brzo mogla postati tema pobjednica, ako stvari pod hitno ne krenu na bolje, a pogotovo ako krenu na gore. Prosvjedi u Davosu bili su i ove godine dio uobičajenog folklora, iako u manjem obujmu nego inače. No to je sasvim nevažno jer je ionako bila riječ o često dokonim i bolje stojećim salon-skim anarhistima, alterglobalistima i lijevo-de-snim organizacijama. One su neorganizirane i bez jedinstvenog programa i glasa. Prava opasnost su neredi u nacionalnim okvirima, gdje postoje jasne strukture, podjele moći, organizirani sindikati i grupacije sa sasvim jasnim ciljevima. To je uglednim gostima bilo posve jasno. Dodajte nakupljeni bijes, naknade menadžera, umiješajte izravno nezadovoljstvo s mogućim izgubljenim poslom ili bijedom, i imate eksplozivnu masu.
Pozivi na multilateralizam, ovaj put upotpunjeni naglim interesom za regulaciju i kontrolu, dio su klasičnog, besmrtnog scenarija koji se u ovom ili onom obliku ponavlja redovito u Davosu. Ove godine, shvaćajući da je vrag odnio šal, uniženi zapadnjaci počeli su na sve strane, ali sada ozbiljno, pozivati na tješnju suradnju, multilateralizam, dogovor na svjetskoj razini, bratstvo i novo jedinstvo u pristupu rješavanju krize. Osjetilo se mnogo ljubavi u Davosu ovih dana.
Ponovna izgradnja financijskog sustava, na globalnoj razini djelovanjem lokalno, poziv je koji pripada kategoriji konstatiranja očitog. Sustav se raspao, pa ga stoga, nedvojbeno, valja ponovno izgraditi. Raspao se jer je bio krajnje loš, pa ga valja napraviti na drugačijim načelima. Što i kako, ostala je tajna, iako se da razabrati veća kontrola korporativaca, snažnija regulacija, veća suradnja među državama po tom pitanju itd…
Najbolje trenutke Davos je ove godine ipak ispucao na početku, u prva dva dana. Najprije su ruski premijer Putin i kineski Wen Jiabao ispalili solidnu salvu prema krivcima za krizu – Amerikancima, da bi potom pozvali pomirljivo na suradnju. Prašinu je uzvitišao turski premijer Erdogan demonstrativno napustivši raspravu o Bliskom istoku, isprovocirani srčanim nastupom izraelskog premijera Peresa, kojem nije smio odgovoriti. Stvar je poslije dodatno zauhao pretendent na mjesto novoga izraelskog premijera Benjamin Netanyahu, ustvrdivši da je iranska nuklearnar prijetnja najveći svjetski problem, a ne neka tamo ekonomska kriza. Iran je pak bio u nježnom izdanju, pozivajući novu američku administraciju na suradnju u regiji. Stari lisci s Wall Streeta, odgovorni za krizu, očekivano se nisu pojavili na Forumu u posebno velikom broju, vjerojatno zbog novih mjera štednje. Ili je možda procijenjeno da se tamo ne bi dobro osjećali, pogotovo kad su neki prisutni savsim otvoreno i ozbiljno pozvali na njihov kazneni progon.