ANTE MARKOVIĆ, posljednji premijer SFRJ

Skoji, nego u cijelom svijetu. Mislim pritom na sve što poduzimaju najsnajnije svjetske ekonomiske sile, uključujući i ono što zasad najavljuje Barack Obama. Upumpavanjem novca želi se pokrpati balon koji je puknuo. Zapravo, to su iste metode koje su svijet bacile u krizu i kojima se uvodila globalizacija. Dakle, nastavlja se po starom. Što se događa? Banke nestaju ili se spajaju, što vodi dosad nevidenoj koncentraciji. Karikirat ću i reći da će na kraju ostati samo jedna ili dvije banke, da monopol ne bi bio posve vidljiv. A velike su banke daleko od života. Za njih postoje samo profit i financijske špekulacije. One ne prikupljaju realna sredstva da bi ih oplodile ulažući u razvoj, u proizvodnju, u radna mjesta… To se mora iz temelja promijeniti. Druga mogućnost ne postoji. Kapitalizam će se morati promijeniti, i to tako da se ponovno osnaži motivacija, a tržište oslobodi monopol.

Kakve će biti te promjene? Sve će se morati graditi od dna, a ne od vrha prema dolje. Ljudima treba omogućiti da preuzmu odgovornost, ali im za to treba osigurati i prava. Umjesto da se jačaju velike, centralne institucije, ispod kojih ostaje praznina, sustav treba graditi od dna. Samo se tako može kod ljudi stvoriti motivacija. To znači da dolazi vrijeme regionalizma i neke vrste samouprave. A to je bilo sadržano i u mome nekadašnjem programu. Zna se kakvu sam privatizaciju ja pokrenuo. Manje se, međutim, zna da se cijeli sustav vlasti trebao zasnivati na lokalnim jedinicama samo-uprave. Vlast se trebala oblikovati tako da se višoj razini prepušta samo ono što se ne može riješiti na nižoj. To je sasvim suprotno put od onog kojim se poslije krenulo, i to ne samo u Hrvatskoj. Sada bi ponovno trebalo građanima pretpustiti nadzor.

A u tvrtkama? Isto se mora dogoditi i u tvrtkama. Kapitalistički sustav mora ojačati nadzor na svim razinama da bi se onemogućilo ovo što se sada dogodilo. Na tome se zasnivala privatizacija kakvu sam ja počeo. Od svih država nastalih raspadom Jugoslavije jedino je Slovenija nastavila tim putem. I u Hrvatskoj su preživjele i uspješno posluju sve tvrtke koje su se uspjele privatizirati prema tzv. Markovićevu zakonu, u kratko vrijeme koliko je bio na snazi. I to u nemogućim uvjetima, u kojima im se nerijetko onemogućavao rad. Ne samo zbog mog imena nego ponajprije zato što se na taj način otežavala plaća.

Privatizacija je, nažalost, u velikoj mjeri samo prošlo svršeno vrijeme. Što bi od vaše reforme moglo biti aktualno danas? Za sanaciju stanja potrebna su tri sidra: kontrola monetarne politike, ukupne javne i državne potrošnje i, konačno, plaća. Zahvaljujući guverneru Hrvatske narodne banke Željku Rohatinskom monetarno sidro postoji, ali ono samo ne može izdržati, a drugih sidara nema. Posebni je problem preveliki proračun. Slično je bilo i nekad. Budžet savezne države, kakav sam zatekao, u mom je kratkom mandatu prepolovljen.

Što je vaša politika financirala iz budžeta? Skresali smo sve što smo mogli, a najviše vojsku, koja je trošila više od 60 posto ukupnih sredstava s kojima je raspolagala savezna država. Za vojsku smo ostavili samo 35 posto novog, prepolovljenog budžeta. To je golem razlika. Zatim, srezali smo izdatke za administraciju, ali povećali smo sredstva za carinu i policiju. Inzistirao sam na znatnom povećanju plaća carinica iako su svi bili protiv. Što se dogodilo? Do tada se polovina budžeta financirala doprinosima republika i pokrajina, a druga polovina bili su vlastiti prihodi federacije. Pritom mislim na porez na promet, trošarine i na carine. Kad smo povećali plaće carinica, prihodi od carine toliko su narasli da sam predložio ukućanje doprinosa republika i pokrajina. Dakle, svi su u zemlji bili financijski rasterećeni: i privreda i republike i pokrajine.

Osim uvoznika, upravo su oni platili račun? Točno, ali platili su samo ono što su prema zakonu bili dužni. Zapravo, carinski je sustav počeo normalno funkcionirati. Zatim, imali smo strašne izdatke za klirinško poslovanje sa Sovjetskim Savezom. Bilo je dovoljno da neko poduzeće poslalo papire da je izveo robu u SSSR i da dobije novac. Ja sam to ukinuo. Najprije su iz SSSR-a morali dobiti klirinske dolare (točnije papire, jer to je bio virtualni novac), za koje je Jugoslavija mogla kupovati u SSSR-u, pa su tek onda te dolare smjeli zamijeniti u Narodnoj banci za dinare i tako naplatiti svoj izvoz. Klirinški su se izdaci odmah žestoko smanjili. Milošević me napao da uništavam srpsku privredu iako su veliki klirinški izvoz imale i Slovenija i Hrvatska, pa i ostale republike.

Jeste li smanjivali socijalne izdatke, na primjer za zdravstvo ili mirovine, koje su tada u odnosu na prosječnu plaću bile mnogo veće nego danas? Ne, to nam nije bilo ni nakraj pameti. Svaku stabilizaciju netko mora platiti, ali mi nismo ispostavljali račun ni zaposlenima, ni umirovljenicima, ni bolesnicima. Sasvim suprotno, životni je standard svima porastao. Osim toga, društvene djelatnosti, kao što smo ih tada nazivali, financirale su republike, i to putem posebnih fondova, koji su se punili doprinosima. Ja ne kažem da i