HRVATSKA OSUĐENA NA MMF Nema dovoljno benignog paketa za Sanadera

Vlada je već prilično spremna pozvati MMF. Neće on preporučiti ništa što hrvatski ekonomisti već nisu, no lakše je prst krivnje uperiti u nekoga drugog nego suočiti se s biračima, koji zaista imaju vlast kakvu zaslužuju.

Makar nas još malo toga može iznenaditi, poput pljuske je djelovala HDZ-ova odbijenica prijedloga antirecesijskih mjera zagrebačkog Ekonomskog instituta. Istina, nitko nije očekivao senzacionalna rješenja jer su se antirecesijske mjere sastavljale po Sanaderovoj mjeri (među ostalim i zato da ih tako ‘umekšane’ premijer lakše prihvati), no glave koje su uporno duboko u pijesku svojevrsna su uvreda svakom biraču. Pa i onome koji je krizu trebao platiti smanjenjem ili bar zamrzavanjem plaće. Sjednica Ekonomskog vijeća (vjerojatno i posljednja, bar u ovom sastavu) samo je predstava nakon koje će zastor podignuti vjerojatno MMF.

Za razliku od Vlade, koja sanja tek nešto slabije proračunske prihode (kao da se pad BDP-a događa nekomu drugomu!) pa čeka do svibnja da vidi pravo stanje stvari, svi koji nešto znače u svijetu ekonomije već su pohitali s vlastitim prijedlozima mjera ne bi li probudili savjest i odgovornost na Markovu trgu. Iako je riječ o ekonomistima koji su članovi ili simpatizeri različitih političkih stranaka, dakle različitih su političkih i ekonomskih uvjerenja, začudujuće je mnogo dodirnih točaka. Već i to pokazuje da je vrijeme za zajedničko, krizno okupljanje oko jedinstvenog paketa neodgodivih mjera.

Prva je i najvažnija hitna mjera koju, logično, predlažu svi – i Nadan Vidošević i SDP i HUP i Ekonomski institut – rebalans proračuna. Proračun bi se tako trebao srezati četiri do čak 10 milijardi kuna (Vidošević). No rebalans nije izvediv s dogovorenim rastom plaća javnoga sektora, a samo koji mjesec prije lokalnih izbora HDZ-u nije na pameti kockanje s glasovima birača, pa je prijedlog odbio.

Mate Babić, profesor na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu, kojeg smo zamolili da analizira ‘zajedničke’ prijedloge mjera, kaže da uštede u proračunu nemaju alternativu, prije svega na strani rashoda. – Proračun sada mora imati višak, a ne manjak, jer sve teže zaduživanje, bilo kod kuće, bilo u inozemstvu, pokazuje da nismo u stanju uredno servisirati dugove. Vrijeme je da shvatimo da smo prezaduženi – poručuje Babić. Na rashodnoj strani ima dovoljno prostora za ušteđivanje. Samo da se smanji broj županija na šest do sedam, a broj općina sreće na najviše stotinu, teret u proračunu već bi bio manji. Mnogo je nepotrebnih troškova, poput OIB-a, čije je uvođenje stajalo otprilike 150 milijuna kuna, a ne pruža ništa više od JMBG-a, tvrdi. Plaće, kaže, nema smisla zamrzavati. – To je sada velika floskula. Što znači zamrzavanje plaća kad mnogima prijete otkazi i gašenje radnih mjesta? – pita Babić.

Zato su nužne promjene i na strani prihoda. Babić se, naime, čudi kako je moguće da su kladionice, kockarnice, igre na sreću i financijski sektor izuzeti od plaćanja PDV-a. Zar su to temelji na kojima raste domaće gospodarstvo, pita se. Poreze se može izmijeniti, ali samo ako se smanji potrošnja i ukinu sve iznimke, i u sustavu PDV-a i u sustavu poreza na dohodak. Od svega potrebnog Vlada je najavila samo mogućnost smanjivanja akontacije poreza na dohodak i dobit (kojom poduzetnici kreditiraju državu) zbog očekivano slabijih ovogodišnjih poslovnih rezultata.

U poreznoj magli potpredsjednik Damir Polančec najavljuje veću stopu PDV-a dok ministar financija Ivan Šuker istodobno napada Vidoševićev prijedlog oporezivanja mobitela jer štiti građane od viših nameta?!! U ponuđenim se prijedlozima podudaraju i oni o preusmjeravanju novca gospodarstvu i poticanju izvoza. Babić se s time načelno slaže, no kaže da ništa od toga neće imati velikog učinka budemo li i dalje branili čvrstu kunu. Zbog toga imamo sve dublji manjak u razmjeni s inozemstvom koji finansiramo zaduživanjem. – Izvozna je tvrtka samo od 2001. do danas na tečajnoj razlici izgubila 20 posto. Upravo je toliko razloga za bujanje jeftinijeg uvoza, a to nam je s godinama nepovratno produbilo minus u platnoj bilanci – kaže Babić.

Razlog zašto HNB i Vlada brane stabilnu kunu nisu prezaduženi građani (i država), nego banke, koje bi se zbog neplaćanja skupljih kredita u slučaju slabljenja kune našle u velikim problemima. No Babić predlaže rješenje za kojim je u davno doba posegnuo i Cezar: dužničku je krizu rješavao oprostom ili odgodom plaćanja kamata. To bismo i mi mogli napraviti, s time da bi za glavnicu jamčila država kako banke ne bi zaglavile u nelikvidnosti ili nesolventnosti. Sada se, naime, prolongira samo otplata glavnice kako bi banke najprije naplatile kamate, koje su najveće upravo u prvom godinama zaduženja.

Dok ministar financija sa sjednice HDZ-a poručuje da je HBOR već osigurao četiri milijarde kuna za financiranje poduzetnika, Vidošević bi svih 10 milijardi, za koliko bi smanjio proračun, prebacio HBOR-u, jer četiri milijarde neće biti dovoljne. Babić, međutim, misli da su toj banci potrebne velike promjene jer takva kakva jest ne ispunjava zadaću koja se od nje očekuje. Gužva s pronalaženjem novca za refinanciranje inozemnog duga države i poduzeća bila bi znatno manje stresna kad bi država u poslovima javne nabave na vrijeme plaćala sve obveze. Na taj se zahtjev HDZ nije ni osvrnuo.

Babić kaže da nelikvidnost znači pravnu nesigurnost, pravni nered, pa unatoč trenutačnim problemima s manjkom novca već sada treba napraviti radikalne rezove. – Prilike za to bilo je još 1998., kad smo uveli PDV, koji je znatno iznad plana napunio državnu blagajnu. Tadašnjem ministru financija Škegri predlagalo se da viškom poplaća sve državne dugove, a tek onda natjera privatni sektor da plati svoje porezne obveze prema državi. I tada i danas radi se naopako, pritišću se poduzetnici, a država i dalje stvara nelikvidnost – kategoričan je Babić.

Plaćanjem na vrijeme država bi više pomogla poduzetnicima nego potporama i subvencijama, no što očekivati kad ministar financija uporno tvrdi da su sve obveze države plaćene? Sve što poduzetnici u najvećoj krizi dosad mogu očekivati HDZ je sveo na povratak subvencija za kamate na kredite tvrtkama, novac za potporu malom i srednjem poduzetništvu, smanjenje vodne i turističke naknade, orijentaciju zaduživanja na inozemno tržište kapitala. I to je sve! Uzalud i HUP-ovih ‘pet do 12’ i alarmantni zahtjevi za hitnim donošenjem kriznih mjera.

Iako je kriza pomela sve dugoročne planove, Babić podsjeća da to nije razlog za odustajanje od izrade dugoročne strategije koja bi nam sada itekako trebala. Nije da konkretnih radova nije bilo. No sve je pametne glave (Martina Dalić, Ante Babić, Ante Žigman) Vlada najurila jer joj ne trebaju oni koji znaju, nego oni koji slušaju. Upravo je zato šteta i sjajnih ekonomista koji su ušli u Ekonomsko vijeće nadajući se da Vladi doista mogu otvoriti oči. S lakškim odbijanjem gotovo svih prijedloga ti su se ljudi samo kompromitirali.

Babić slikovito dodaje dalmatinsku izreku: ‘Ne zovu magarca u svadbu da jede, nego da teret nosi!’ Bez konkretnog kriznog plana MMF je sve izgledniji (a i šuška se da ga je Vlada već prilično spremna pozvati). Neće nam on preporučiti ništa što hrvatski ekonomisti već nisu. No lakše je prst krivnje uperiti u drugog nego suočiti se s biračima. Ostanu li svi promašeni i nepovučeni potezi nekažnjeni, doista zaslužujemo vlast koju imamo!