Home / Financije / Kapitalizam će se morati promijeniti

Kapitalizam će se morati promijeniti

Mislim pritom na sve što poduzimaju najsnajnije svjetske ekonomiske sile, uključujući i ono što zasad najavljuje Barack Obama. Upumpavanjem novca želi se pokrpati balon koji je puknuo. Zapravo, to su iste metode koje su svijet bacile u krizu i kojima se uvodila globalizacija. Dakle, nastavlja se po starom. Što se događa? Banke nestaju ili se spajaju, što vodi dosad nevidenoj koncentraciji. Karikirat ću i reći da će na kraju ostati samo jedna ili dvije banke, da monopol ne bi bio posve vidljiv. A velike su banke daleko od života. Za njih postoje samo profit i financijske špekulacije. One ne prikupljaju realna sredstva da bi ih oplodile ulažući u razvoj, u proizvodnju, u radna mjesta… To se mora iz temelja promijeniti. Druga mogućnost ne postoji. Kapitalizam će se morati promijeniti, i to tako da se ponovno osnaži motivacija, a tržište oslobodi monopol.

  • Kakve će biti te promjene? – Sve će se morati graditi od dna, a ne od vrha prema dolje. Ljudima treba omogućiti da preuzmu odgovornost, ali im za to treba osigurati i prava. Umjesto da se jačaju velike, centralne institucije, ispod kojih ostaje praznina, sustav treba graditi od dna. Samo se tako može kod ljudi stvoriti motivacija. To znači da dolazi vrijeme regionalizma i neke vrste samouprave. A to je bilo sadržano i u mome nekadašnjem programu. Zna se kakvu sam privatizaciju ja pokrenuo. Manje se, međutim, zna da se cijeli sustav vlasti trebao zasnivati na lokalnim jedinicama samo-uprave. Vlast se trebala oblikovati tako da se višoj razini prepušta samo ono što se ne može riješiti na nižoj. To je sasvim suprotno put od onog kojim se poslije krenulo, i to ne samo u Hrvatskoj. Sada bi ponovno trebalo građanima pretpustiti nadzor.

  • A u tvrtkama? – Isto se mora dogoditi i u tvrtkama. Kapitalistički sustav mora ojačati nadzor na svim razinama da bi se onemogućilo ovo što se sada dogodilo. Na tome se zasnivala privatizacija kakvu sam ja počeo. Od svih država nastalih raspadom Jugoslavije jedino je Slovenija nastavila tim putem. I u Hrvatskoj su preživjele i uspješno posluju sve tvrtke koje su se uspjele privatizirati prema tzv. Markovićevu zakonu, u kratko vrijeme koliko je bio na snazi. I to u nemogućim uvjetima, u kojima im se nerijetko onemogućavao rad. Ne samo zbog mog imena nego ponajprije zato što se na taj način otežavala plaća.

  • Privatizacija je, nažalost, u velikoj mjeri samo prošlo svršeno vrijeme. Što bi od vaše reforme moglo biti aktualno danas? – Za sanaciju stanja potrebna su tri sidra: kontrola monetarne politike, ukupne javne i državne potrošnje i, konačno, plaća. Zahvaljujući guverneru Hrvatske narodne banke Željku Rohatinskom monetarno sidro postoji, ali ono samo ne može izdržati, a drugih sidara nema. Posebni je problem preveliki proračun. Slično je bilo i nekad. Budžet savezne države, kakav sam zatekao, u mom je kratkom mandatu prepolovljen.

  • Što je vaša politika financirala iz budžeta? – Skresali smo sve što smo mogli, a najviše vojsku, koja je trošila više od 60 posto ukupnih sredstava s kojima je raspolagala savezna država. Za vojsku smo ostavili samo 35 posto novog, prepolovljenog budžeta. To je golem razlika. Zatim, srezali smo izdatke za administraciju, ali povećali smo sredstva za carinu i policiju. Inzistirao sam na znatnom povećanju plaća carinica iako su svi bili protiv. Što se dogodilo? Do tada se polovina budžeta financirala doprinosima republika i pokrajina, a druga polovina bili su vlastiti prihodi federacije. Pritom mislim na porez na promet, trošarine i na carine. Kad smo povećali plaće carinica, prihodi od carine toliko su narasli da sam predložio ukućanje doprinosa republika i pokrajina. Dakle, svi su u zemlji bili financijski rasterećeni: i privreda i republike i pokrajine.

  • Osim uvoznika, upravo su oni platili račun? – Točno, ali platili su samo ono što su prema zakonu bili dužni. Zapravo, carinski je sustav počeo normalno funkcionirati. Zatim, imali smo strašne izdatke za klirinško poslovanje sa Sovjetskim Savezom. Bilo je dovoljno da neko poduzeće pošalje papire da je izveo robu u SSSR i da dobije novac. Ja sam to ukinuo. Najprije su iz SSSR-a morali dobiti klirinške dolare (točnije papire, jer to je bio virtualni novac), za koje je Jugoslavija mogla kupovati u SSSR-u, pa su tek onda te dolare smjeli zamijeniti u Narodnoj banci za dinare i tako naplatiti svoj izvoz. Klirinški su se izdaci odmah žestoko smanjili. Milošević me napao da uništavam srpsku privredu iako su veliki klirinški izvoz imale i Slovenija i Hrvatska, pa i ostale republike.

  • Jeste li smanjivali socijalne izdatke, na primjer za zdravstvo ili mirovine, koje su tada u odnosu na prosječnu plaću bile mnogo veće nego danas? – Ne, to nam nije bilo ni nakraj pameti. Svaku stabilizaciju netko mora platiti, ali mi nismo ispostavljali račun ni zaposlenima, ni umirovljenicima, ni bolesnicima. Sasvim suprotno, životni je standard svima porastao. Osim toga, društvene djelatnosti, kao što smo ih tada nazivali, financirale su republike, i to putem posebnih fondova, koji su se punili doprinosima. Ja ne kažem da i tu nije trebalo racionalnije raditi, posve suprotno, ali ta se racionalizacija nije trebala provoditi smanjivanjem prava na liječenje. Međutim, upravo je MMF uvijek tražio kresanje prava i socijalnih davanja. To je razumljivo. Jednim potezom ostvaruju se velike uštede, a činovnicima MMF-a posve je svejedno što će biti s našim ljudima. Nama, nasuprot tomu, nije i ne smije biti.

  • Može li se na neki sličan način danas smanjivati i hrvatski proračun? Na svaki spomen nečeg takvog ministar financija odgovara pitanjem: ‘A komu da uzmemo?’ Zato je proračun sada tri i pol puta veći nego 1994. – Uvijek se ima komu uzeti. Svaka se politika prepoznaje po tome što i koga financira. A preveliki budžet može značiti i pomanjkanje jasne politike. Da bi se olakšao pritisak krize, hrvatski se proračun sada mora smanjiti barem 20 posto. Ako se to ne napravi, smanjit će ga život. A kad ga život smanjuje, to onda ide stihijski uz brojne potrese i nesagledive posljedice.

  • Smanjivanje proračuna pogađa jake interese, najčešće čvrsto povezane s političkim strankama. Zato je diranje u taj osinjak iznimno opasno. U velikoj mjeri vlast se ne dobiva, nego se kupuje, i to novcem iz proračuna. Napokon, moglo bi se zaključiti da su i vas srušili nakon što ste srezali budžet. Mislim ponajprije na ulogu koju je pritom odigrao vojni vrh. – U onim uvjetima vojska sama nije bila odlučujuća. Glavni su bili nacionalisti, ali to se lako spojilo. Služim se da je i taj činitelj mogao imati određenu ulogu. U vrijeme kad smo zaustavili inflaciju i uveli konvertibilnost nitko mi nije mogao ništa. Borislav Jović piše u svojoj knjizi kako su tih dana govorili Milošević, koji je bio prekinuo sve odnose sa mnom: ‘Zar ne vidiš da Marković ima u Srbiji veću potporu od tebe?’ Milošević, čelnik Srbije, dakle najveće države u sklopu Jugoslavije, sabotirao je moju reformu od samog početka. Sve je radio da je sruši, ali nije uspio sve do kraja godine 1990. Naprotiv, rezultati su bili fascinantni.

  • Postoji još jedna sličnost sa sadašnjim stanjem. I onda su se izvoznici bunili zbog tečaja koji je pri uvođenju konvertibilnosti utvrđen na sedam dinara za jednu njemačku marku. I tada se tvrdilo da prejaki dinar uništava izvoz. Znači li to da se danas ponavljaju neke vaše stare pogreške? – To je teško uspoređivati. Postojeći model ekonomskih politika traje u Hrvatskoj više od 15 godina, a moja je reforma srušena nakon samo godinu i pol dana. Tada nije sve trebalo ovisiti o tečaju, pa je, primjerice, zahvaljujući drugim mjerama brodogradnja samo dobivala. Naravno, dugoročno, ali za imalo dulji rok nismo imali vremena. Mi smo, naime, istodobno osigurali sredstva, namijenjena isključivo financiranju izvoza, a to znači i brodogradnje. Do tada ona je morala dizati vrlo skupe kredite, koji su osim toga bili vezani uz valutu koja je stalno fluktuirala. A sad bi dobivala kredite u dinarima i pod mnogo povoljnijim uvjetima. Sve je to išlo preko Jumesa, specijalizirane banke za kreditiranje izvoza. Tako je smanjivanje proračuna privredi donijelo dvostruku korist: izravnu, ali i posrednu, preraspodjelom kakva se sada traži i u Hrvatskoj.

  • Dakle, vaša prva preporuka Vladi jest smanjenje budžeta? – Naravno. To je jedino što se sada može poduzeti da bi se dobili brzi rezultati. To bi morali shvatiti svi koalicijski partneri i svi sadašnji korisnici proračuna. Ipak, nemam iluzija u vezi s ljudskom kratkovidnošću i pretpostavljanjem vlastitih, kratkoročnih interesa dugoročnima.

  • Što je dugoročno rješenje? – Ono što sam rekao na početku. Kapitalizam više ne može ostati isti. Treba sačuvati motivaciju, dakle tržište. Gotovo sve drugo treba mijenjati. U prvom redu vlasničku strukturu, koja je sasvim otuđena od čovjeka. Globalizacija se pretvorila u strašnu centralizaciju. Doduše, kapitalizam je morao ući u globalizaciju da bi olakšao unutarnje suprotnosti. A to znači da se zaputio prema svome kraju. Tako je odgodio krizu. Kako to riješiti? Ja polažem određene nade u Baracka Obamu iako nam njegove namjere nisu do kraja poznate. Smanjiv posebno vrijednim što je on motivirao ljude i ponovno im ulio nadu. A to je strašno važno. Unatoč tomu, da budem iskren, moje nade nisu prevelike. Otpor će mu pružiti iznimno jake strukture nastale na interesima novca i moći. One će kapitalizirati tek u slučaju dubokih, tektonskih poremećaja u društvu. Tek ako budu morale.

  • Gоворите ли ви о неком облику революции? – Dobro znate da sam ja uvijek bio za evoluciju, a ne za revoluciju. Što će se dogoditi, ovisit će o sposobnosti i mudrosti političke elite. Ona mora provoditi, a ne kočiti neizbježne promjene. U suprotnome, svašta je moguće. Konačno i revolucije u prošlosti, od Francuske do Ruske, rezultat su nesposobnih političara koji su pod svaku cijenu pokušavali održati prevladano i neodrživo stanje.

  • Kako riješiti problem prejake kune? Odnosno, devalvirati ili ne? – Taj problem treba rješavati postupno, a ne jednokratnom devalvacijom. Ona ima vrlo nezgodnu osobinu: njezine su koristi dugoročne, a šteta nastupa odmah. Rast izvoza može se očekivati za dvije do tri godine, a inflacija počinje sutra.

  • To je točno. Ali s nerealnim tečajem, cijena je ekonomija nerealna, pa onda imamo posljedice s kakvim smo sada suočeni. – Tu ima rješenja, koja bi nam, doduše, mogla privremeno pokvariti odnose s EU. Zašto ne uvesti pristojbe na uvoz, a s tako prikupljenim novcem poticali izvoz? A kako je uvoz dvostruko veći od izvoza, ima dovoljno prostora da se ozbiljno pomogne izvoznim tvrtkama. Vrijeme je da dio goleme zarade uvoznika potakne izvoz, od čega bi imala koristi cijela nacionalna ekonomija.

  • Spomenuli ste EU – on to ne dopušta. – Pa što onda? Svaka od sadašnjih članica EU sada grčevito traži rješenja koja joj odgovaraju. To ide tako daleko da bi čak moglo ugroziti euro. Opasnost je realna jer svaka zemlja poduzima mjere koje joj odgovaraju, a rabe zajedničku valutu. Nadam se i vjerujem da se to neće dogoditi jer bi to bio strašan udar za cijelu Europu, pa i za svijet. Ali objektivno sve ide u tom smjeru.

  • Nešto slično svojedobno je predlagao i pokojni dr. Branko Horvat. Njegova je zamisao bila da se uvoz oporezuje s 10 posto i da se s isto toliko potiče izvoz. – To treba dobro analizirati. Pritom namet na uvoz ne treba biti jednak za svu robu. Ono o čemu ovisi osnovni standard ljudi, uopće ne treba oporezivati. Ali to su fines, koje također mogu odigrati važnu ulogu.

  • Što još predlažete kao mjeru za prevladavanje krize? – Daljnja mjera bilo bi smanjivanje PDV-a. Ja znam da je to najveći izvor proračunskih prihoda, ali njegovo kresanje i porez na uvoz stvorit će i za to dovoljan manevarski prostor. Ostaje još treće sidro, posebno bolno, a to su plaće. Vlada je pokušala zaustaviti njihov rast, ali to nije prošlo. To je i normalno, jer ne može se zamrznuti plaće, a svu ostalu proračunsku potrošnju ostaviti netaknutom. Osim toga, samo zamrzavanje plaća nije ni približno dovoljno. Tek sve zajedno može dati neki rezultat, dakle smanjivanje proračuna za najmanje 20 posto, uvođenje poreza na uvoz i poticanje izvoza, smanjivanje PDV-a, a naposljetku i zamrzavanje plaća. Ljudi će to prihvatiti kad im se objasni da je riječ o dijelu konkretnog, jasnog, logičnog i pravednog programa za prevladavanje krize. Vjerujem da bi sve to zajedno moglo dati neki rezultat, makar se slažem s onima koji smatraju da je hrvatska Vlada već zakasnila.

  • Mogu li te mjere obraniti i devizni tečaj, za koji kažete da bi ga bilo opasno mijenjati? Devizne rezerve već su se spustile gotovo do razine ispod koje se ne smije ići. Kako da se onda ubuduće brani tečaj? – Tečaj se ne može obraniti samo deviznim rezervama niti ga može obraniti samo NBH. Ali može se braniti svim mjerama o kojima smo govorili. On se može braniti djelovanjem na drugu stranu vage, a to je smanjivanje proračuna i rasterećenje gospodarstva… Osim toga, oporezivanje uvoza i poticanje izvoza, istodobno je i obrana tečaja i ispravljanje dijela nerealnog tečaja. Njega treba braniti i obraniti sada, da nas uz ostale nevolje ne bi pogodila još i hiperinflacija. U ovoj situaciji ne bi bilo mudro ići u devalvaciju, ali u roku od četiri do pet godina to bi se moglo, pa čak i moralo napraviti.

  • Ako se istodobno s ponudom smanjuje i potražnja deviza, o tečaju možda i ne treba razgovarati. Ovisit će o uspjehu svih tih mjera ekonomske politike. – I to je točno. Bitno je jedino da se ne otvori prostor za inflaciju.

    • Dobar dio tvrtki posljednjih se mjeseci suočava s velikim teškoćama. Gube tržište, rastu zalihe, nastaju gubici i zatvaraju se radna mjesta. Kako im pomoći? Najveće države u ovoj krizi ulijevaju golem novac u svoju ekonomiju, samo se kod nas ne događa ništa. – Da, daju velik novac, ali bankama, a ne proizvodnji. A to je pogrešno. Kod nas država uzima novac od banaka. Našim se poduzećima, međutim, može pomoći jedino ako im se omogući da rade. Sve to o čemu smo govorili dijelom ide u tom smjeru. Na primjer, ako poskupi uvoz, otvorit će se prostor za plasman domaćih proizvoda. Usput, zabrana prodaje nedjeljom odluka je koja se, posebno u ovim okolnostima, ne može razumjeti. Kao da netko namjerno stavlja klipove u kotače nacionalnoj ekonomiji! Vlada bi u sadašnjem trenutku trebala podržavati svaku aktivnost koja zapošljava ljude i stvara društveni proizvod.

    • Tvrdite da je budućnost u decentralizaciji društva koje se treba graditi od temelja prema gore. Kako to ostvariti u Hrvatskoj, u kojoj je lokalna i regionalna struktura vlasti toliko razmrvljena da ima više općina nego što ih je bilo u cijeloj bivšoj Jugoslaviji? – Razmrvljenost lokalne samouprave i centralizacija služe istom cilju – koncentraciji vlasti. Zato ne vjerujem da u Hrvatskoj brzo može doći do promjena. Sustav općina toliko je usitnjen da se većinom teško može izdržavati vlastitim prihodima, pa svi ovise o središnjoj vlasti. Tko promijeni taj sustav, izgubit će vlast. Istodobno, u ovoj Vladi ima barem 50 posto činovnika viška. I to često nekvalificiranih. Zato je reorganizacija države pretpostavka svake promjene. Možda bi bilo najjednostavnije vratiti se na onih stotinjak općina. A još bi bolje bilo da se i to prepolovi na 50 općina. Tada županije više uopće ne bi bile potrebne. U tom bi se slučaju najmanje 45 općina moglo samo izdržavati. Ostalima će se morati pomoći. Naravno, unaprijed bi se utvrdila raspodjela prihoda između općina i središnje države, pri čemu sve što se može rješavati u općini najvećim dijelom postaje njena briga: velik dio zdravstva, školstvo, socijalna skrb, mreža lokalnih cesta itd.

    • Jeste li u vrijeme kad ste bili na čelu jugoslavenske vlade namjeravali provesti sličnu teritorijalnu reorganizaciju? – Apsolutno, to je bio dio mog programa reformi, naravno, u dogovoru s republikama. Jer i Jugoslavija je trebala i mogla funkcionirati samo na taj način. Stabilizacijski program za mene je bio samo prvi korak. Dakle, stvaranje osnove za pravu reformu koja je trebala sadržavati transformaciju državnog kapitala, privatizaciju, promjenu sustava upravljanja, banaka i reorganizaciju države i društva na načelima o kojima smo govorili.

    • Da je to bilo ostvareno, mnogo bismo lakše preživjeli krizu i mnogo spremnije ušli u doba novog kapitalizma. Zaista, razlikuje li se novi kapitalizam od vašega nekadašnjega neostvarenog novog socijalizma? – To možete zaključiti sami.