Home / Tvrtke i tržišta / Tele 2: ‘Jaaavi seee!’ OŽIVLJAVANJE KAMPANJE PO ISTEKU ‘ROKA TRAJANJA’

Tele 2: ‘Jaaavi seee!’ OŽIVLJAVANJE KAMPANJE PO ISTEKU ‘ROKA TRAJANJA’

Svi koji otvoreno krenu komunicirati s tržištem i otkriju stvarne povode lansiranja marketinške kampanje i njezine ciljeve, imat će dodatno pokriće da se prozovu modernom tvrtkom. Tko će biti prvi?

Na jednoj neobveznoj kavi autorica ovih redaka saznaje da jedan domaći proizvođač na tržište izbacuje namaz u novom pakiranju. Logično, okreće se telefonski broj njihova ureda za Odnose s javnošću i traži službenu izjavu. S druge strane slušalice nekoliko sekundi meškoljenja i pitanje: ‘Uh, možemo vas nazvati za pola sata?’. I prođe tih pola sata, ‘piarovka’ se javlja i pita: ‘Postoji li, hm, mogućnost da to ne objavite? Znate, to je poslovna tajna.’

Trenutak u kojemu novinar čuje sintagmu ‘poslovna tajna’ može značiti da je na tragu nečeg jako zanimljivog i nerijetko je to signal za dublje kopanje. Ali namaz? U novom pakiranju? Vrijedi li ta vijest potencijalnog zatvaranje tvrtke za neke sočnije informacije, priče s, neka oproste svi marketingaši, većom težinom? Dakle, ostaje se pomeriti s činjenicom da u tom trenutku otpada vijest o novom namazu na tržištu (objavljivati je uz ‘neimenovini izvor’ nema smisla) u nadi da će se jednoga dana marketinški odjel, uprava ili netko treći smekšati i odlučiti takve informacije podijeliti s medijima.

Ako je Zapad naručiteljima marketinških radova mjesto kojemu oni žele pripadati, jer su inovativni, kreativni ili u trendu, onda je prava šteta što se tako ne ponašaju kad je riječ o komunikaciji svoje marketinške strategije s tržištem. Naime, na tom se glasovitom Zapadu u svakom trenutku može saznati tko radi kakvu kampanju, tko planira pozvati agencije na ‘pitch’ i s kakvim budžetom raspolaže. Osim što se takve informacije pronađu u specijaliziranim marketinškim časopisima, mogu se čitati i u poslovnim novinama, revijama i magazinima koji će iz hrpe novih projekata izdvojiti one najzanimljivije o kojima će se napisati reci kvalitetnih novinarskih osvrta.

Na Zapadu, također, nije nepoznata praksa da se oko reklame radi reklama. Dobro razrađenim PR-akcijama privuče se pozornost novinara koji će, a da kompanije nisu pritom potrošile ni centa, pričom zainteresirati čitatelje da obrate pozornost na neki novi marketinški uradak. U Hrvatskoj, odnedavna, takvi potezi dolaze u obzir ako je riječ o neobičnom potezu, poput skakanja sa šibenskog mosta u reklami za Samsung, ili ako su u snimanje involuirani ‘celebrityji’. Iz odjela za odnose s javnošću onda pristiju obavijesti kako je tijekom snimanja reklame za kladionice Fortuna Robert Prosinečki iznenadio svojom jednostavnosti i strpljenjem, a da je Lana Jurčević na snimanju tv-spota za omekšivač Ornel bila u kratkoj crvenoj sukni među cvjetnim laticama.

Ovog je tijedna objavljeno i da u kampanji za Max TV sudjeluje nogometni reprezentativci Čorluka, da će Da Silva i Šimunić za tu priliku navući šuškave trenirke i ‘fudbalerka’ perike. Ako je pohvalno i mudro izazvati medije da objave priču o reklami prije nego je ona lansirana, zašto se onda to ne radi češće, kad u igru nisu uključeni ‘celebrityji’?

Iz kompanija će nevoljko odavanje podataka o plasmanu ‘običnih’ kampanja opravdati tezom da bi konkurencija mogla uzvratiti udarac, dok će stav o skrivanju potrošenih sredstava braniti činjenicom da to ne donosi nikakva dobra brendu, osim što povećava opasnost da potrošači ostanu zgroženi činjenicom da tvrtke toliko sredstva troše na reklame, a ne na neke socijalne momente. OK, oba argumenta drže vodu, ali mogu se i pobiti. Za početak, marketinška strategija je kod ozbiljnih oglašivača određena godišnjim planom koji bi bilo suludo odavati konkurenciji. No, ako se već angažira neka agencija, definiraju budžeti i datum lansiranja, curenje informacije u javnost može samo potaknuti dodatno zanimanje.

Primjera radi, Coca-Cola je prošle godine najavila da će lansirati kampanju kako bi razvijerila zlonamjernika o postojanju štetnih tvari u njihovu piću. U medijima je pritom objavljen podatak o tome tko je angažiran za stvaranje kreativne poruke, koliko će kampanja koštati i u kojim će medijima biti objavljena. Je li Pepsi uzvratio udarac i lansirao kampanju kao odgovor na Coca-Colinu ideju? Naravno da nije, jer u Pepsiju nisu imali vremena odgovoriti na strategiju svog konkurenta, a niti im je bilo u interesu kopirati njihove poteze. Kao rezultat potrošači su jedva čekali kako će Coca-Cola argumentirati teze da ne sadrži nikakve aditive, posebno ako se zna da je stoljetni recept tajna kompanije.

E sad, kad je riječ o tome treba li medijima, pa tako i potrošačima, reći i koliko se sredstva utroši na kampanju, situacija je malo teža. Postoji realna opasnost da će se potrošači preneraziti brojkom, ali, opet, oni znaju da se troši mnogo. Odluka o tome leži na leđima samih čelnika kompanija, a premda takva transparentnost ne pridonosi razvoju brenda, ona pridonosi razvoju industrije. Stave li se brojke na papir, bude li agencija strana branše upućena u budžet i osvojene poslove svoje konkurencije, stvorit će se dodatna kompetitija koja dugoročno vodi boljim kreativnim uracima. Transparentnost u industriji, ako je suditi po svjetskoj praksi, uistinu donosi koristi i potrošačima, kompanijama i agencijama. Toliko se dobrih priča krije iza marketinške komunikacije i prava je šteta što ih kompanije ne žele podijeliti s potrošačima. Prvi koji uistinu krenuo otvoreno komunicirati s tržištem, želeći naprosto otkriti stvarne povode lansiranja marketinške kampanje ili njene ciljeve, dobit će dodatno pokriće da se prozovu modernom tvrtkom.