Home / Financije / DRZAVNI FONDOVI

DRZAVNI FONDOVI

Ilkionijsko jezero iz grčkog mita nema dna niti ga je moguće popuniti. Donekle je utješna spoznaja da civilizacija rabi stari termin za moderne hrvatske probleme, iako ostaje pitanje imamo li rješenje za naš ‘alkionijski’ proračun koji je u posljednjih pet godina nabijao za 44 milijarde kuna. Dogodilo se da je hrvatska kriza trošenja iznad mogućnosti obilno potpomognuta globalnom financijskom krizom te postaje izgledno da obveze koje nas sustiču ove godine postaju prevelik zalogaj za dohodovnu stranu proračuna.

Thomas Mirow, predsjednik Europske banke za obnovu i razvoj, tijekom prošlotjednog posjeta Zagrebu samo je još jednom artikulirao ono što već znamo. Hrvatska ove godine neće moći dobiti nove kredite na inozemnom tržištu, a ako uspije cijena će biti izuzetno visoka. S druge strane, država mora platiti u ovoj godini 1,5 milijardu eura duga (čemu treba dodati dug državnih poduzeća) i još blizu devet milijardi kuna za financiranje proračunskog deficita koji se sada već procjenjuje na tri posto BDP-a. Spread na državni dug visokozaduženih država na razini Europske unije posljednjih dana znatno raste zbog sve prisutnijeg straha od nemogućnosti vraćanja postojećih i budućih dugova. Takva nam situacija ne ide u korist jer Hrvatska spada upravo u tu kategoriju.

Kada nema kredita, ostaje prodaja imovine. To je potez očajnika, ali nastave li se sadašnji trendovi, Hrvatska će se naći dosta visoko na listi očajnih. Međutim, i kad se skupi sve što bi se još moglo prodati, to je ‘kikiriki’. Zrno po zrno mogla bi se prikupiti koja milijarda, ali time se problemi ne mogu ni približno riješiti. Hrvatska i nema više krupnih aduta za prodaju, a u ovom se trenutku ne može postići ni pristojna cijena.

Država bi, primjerice, mogla još prodati ili smanjiti udjel u HEP-u, Petrokemiji, Croatia osiguranju, Hrvatskoj pošti, Hrvatskim šumama, Hrvatskim autocestama itd. Ostaje joj još i udjel od 44 posto u Ini, za koji bi se, prema trenutačnoj tržišnoj cijeni, moglo dobiti oko pet milijardi kuna. Međutim, male su šanse da bi to MOL u ovom trenutku želio kupiti, a ako i bi, diskont bi vjerojatno bio ogroman. Potreban se novac na taj način ne može pronaći. U ovom bi se trenutku možda moglo prodati HEP ili Croatia osiguranje, ali po nerealno niskoj cijeni.

Što se tiče banaka, sumnjam da bi netko u tom sektoru sada preuzimao tuđe dubioze, kaže član Ekonomskog vijeća Ljubo Jurčić. Međutim, kaže Jurčić, pogrešno je gledati na prodaju imovine kao na izlaz iz krize. Jedini je izlaz, ističe, radikalna promjena ekonomske politike i usklađivanje monetarne politike tako da monetarnu masu ne temeljimo na devizama, nego na domaćoj proizvodnji. Sreća je u nesreći da će zbog krize i pada potrošnje pasti i uvoz u Hrvatsku pa se pojavljuje, barem načelna, mogućnost da dio uvoznih roba čija je vrijednost u prošloj godini bila 20 milijardi eura kompenzira domaćim proizvodima.

Hrvatska ima bogatstvo u nekretninama i sada je pametnije prodati infrastrukturne objekte nego poduzeća jer je tu riječ i o radnim mjestima, kaže konzultant Damir Novotny. Kao potencijalno dobre objekte za prodaju ili davanje na korištenje Novotny ističe sportske objekte poput novih dvorana, bolnica, s obzirom na to da i sada postoji interes privatnih i institucionalnih investitora za ulaganje u zdravstveni sektor te brojna lokalna komunalna poduzeća.

U ‘tvornicama keša’ poput HT-a država ima još zanemariv udjel od tri posto koji i da proda po sadašnjoj cijeni ne može dobiti više od 600 milijuna kuna. Maksimalna dividenda u proračun bi slila 80-ak milijuna, ali država ipak od HT-a uzima mnogo krupnije iznose poput nedavnih gotovo milijardu kuna ulaganja u državne papire zbog ‘dobrih’ odnosa. Može se krenuti i u rasprodaju portfelja u vlasništvu Hrvatskog fonda za privatizaciju, ali tek bi tu, za manje atraktivnu robu, popust bio ogroman. Najvredniji dio portfelja vjerojatno je desetak hotelskih kuća čija se ukupna vrijednost u povoljnijim vremenima procjenjivala na 1,5 milijardu kuna.

Barem jednako toliko država bi na godinu mogla ubirati od koncesija na turističko zemljište koje nije unesen u temeljni kapital hotelskih poduzeća. Ne bi loše došla, primjerice, ni prodaja Brijuni Rivijere čija se vrijednost procjenjivala na 7,5 milijardi eura, no pitanje je što bi rekli donedavno zainteresirani investitori, čak i da se procedura ubrza. Prodati se mogu i luke u državnom vlasništvu. Od državnih poduzeća, Hrvatska pošta ima vrlo veliku vrijednost u nekretninama koje bi se mogle početi rasprodavati.

Znatična količina novca mogla bi se pronaći u koncesijama i povećanju raznoraznih naknada poput onih za eksploataciju prirodnog bogatstva. Neki, poput HNS-ovca Radimira Čaića, smatraju da su dobar kandidat za koncesiju bile autoceste (nekoliko milijardi kuna na godinu). Međutim, sada ne vidi investitora, kojega bi od te ideje vjerojatno odbio i mali promet po autocestama. Jurčić i Novotny smatraju, osim toga, da je model koncesije mnogo primjereniji za ceste u gradnji. Kako god bilo, interesa za Autocestu Rijeka-Zagreb donedavno je bilo u EU, ali tada je to Vlada odbila.

Zbog nerealno niskih naknada za eksploataciju plina i nafta, država gubi stotine milijuna kuna na godinu. Dok je Ina bila u većinskom državnom vlasništvu, držanje naknada na 2,6 posto prihoda ostvarenog prodajom tih sirovina, umjesto deset ili više koliko je inače uobičajeno, moglo se opravdati interesom vlasnika za povećanje profita, no sada u tome nema nikakve logike. Velik se novac gubi i na naknadama za rađenje ruda, šljunka i sl., uglavnom zbog nevoljnosti države da, očigledno zbog nekih drugih interesa, naknade i uredno naplaćuje.

Iako se to još smatra herezom, i prirodna bi se bogatstva, poput šuma i voda, mogla dati na korištenje privatnicima. A ako nikako drugačije, proračun bi se mogao puniti i prodajom zemljišta.

U potrazi za novcem država bi pogled mogla baciti i na fondove u kojima se akumuliraju znatne svote. Jedan od takvih je Fond zaštite okoliša i energetske učinkovitosti koji raspolaže s vlastitih pet milijardi kuna, a nakon svih planiranih uplata trebao bi upravljati s 20 milijardi. Iako su ta sredstva namijenjena ulaganju u gospodarstvo, kriza za hrvatsku Vladu ne bira sredstva.

Alkionijsko jezero bez dna s početka teksta nalazi se na vratima Hada. No, i u moderna vremena dolazimo do hrvatske proračunske rupe bez dna i, poslužimo li se usporedbom s Grčkom, već smo dužni k’o Grčka! Mogu li Sanader i Šuker izvući Hrvatsku iz financijskih ‘alkionijskih’ dubina?