Obamin program za domaći čelik i željezo

Povuče li proizvodnju iz Istočne Europe, francuska će autoindustrija dobiti šest milijardi eura pomoći. Ta je Sarkozyjeva najava izazvala buru, a ogorčeni češki premijer i predsjedatelj EU Topolánek najavljuje hitni samit šefova država i vlada za kraj ovog mjeseca.

S tara narodna mudrost kaže da se na muci poznaju junaci. Ovaj se put dubina narodne inteligencije očituje u zahvalnjenju međudržavnih odnosa dojučerašnjih superprijatelja koji su se kliši u slobodno tržište i zgražali nad bilo kakvim protekcionizmom. Na stranu sada što je taj protekcionizam u nekom obliku uvijek bio zastupljen upravo kod tih stjegonoša.

Poput otrježnjenja mladenaca nakon medenog mjeseca, sreća stare i nove Europe rasplinula se dok ste rekli ‘francuska pomoć autoindustriji’. Slobodno tržište da, ali samo kad si to možemo priuštiti. A to, jednostavno, nije sada. Francuski je predsjednik Nicolas Sarkozy nedavno izjavio da će pomoć domaćoj autoindustriji uvjetovati većim usmjerenjem na domaće snage, točnije povlačenjem proizvodnih pogona iz Istočne Europe natrag u Francusku, što je prilično uzburkalo strasti diljem nekoć sretnog kontinenta. Izjavivši kako je nepoštano da se francuski automobili proizvode u Češkoj pa izvoze natrag u Francusku, pokazao je, namjerno ili nenumjerno, svoje nepoznavanje Europske unije kao jedinstvenog tržišta.

Najljuče je reagirao češki premijer Miranek Topolánek, razumljivo, jer mjera najviše cilja upravo na njegovu zemlju, ali nije dugo trebalo čekati da i njemačka kancelarka Angela Merkel izrazi zabrinutost takvim stajalištem Francuske, što je, na kraju krajeva, bio signal za Europsku komisiju da se ozbiljno pozabavi problemom. Povijest kraja bračne sreće između ‘novih’ i ‘starih’ članica EU nekako se vrti upravo oko agilnog francuskog predsjednika. Tako je najprije ustvrdio da manje europske zemlje trebaju sjesti u stražnji red kad se raspravlja o odgovoru Europske unije na recesiju. Onda je podijelio pljuske Njemačkoj za premalo trošenja u svom paketu i Britaniji za trošenje previše u svom, da bi izjava o uvjetovanju povlačenja proizvodnje iz Istočne Europe natrag u Francusku bila šlag na tortu. Uz očito protekcionističko ponašanje, koje nikako nije u skladu vjerojatno ni s jednim kanonom na kojem je Unija izgrađena, Sarkozy je otvoreno zadao udarac ionako bolnom, kompliciranom i dugotrajnom procesu postizanja europskog jedinstva.

Prema njegovu planu Renault i Peugeot – Citroën mogu računati na šest milijardi eura državne pomoći, ali uz navedeni uvjeti. Problem koji se javlja dvojak je i veoma opasan jer bi mogao, uočavaju analitičari, potaknuti opću pošast – da svatko spašava sâm sebe, što bi već veoma ozbiljnu recesiju pretvorilo u katastrofu epskih razmjera, a projekt ujedinjene Europe dovelo do još veće krize od one u kojoj se nalazi zbog Lisabonskog ugovora. Situacija je teška za eurozonu. Očekuje se dvopostotno sažimanje ekonomije, nezaposlenost stalno raste već pet mjeseci, prodaja pak pada već sedam, a poslovno povjerenje ruši sve negativne rekorde. Autoindustriju, rak-ranu recesiju, očekuje 15-postotni pad, procijenio je Carlos Ghosn, Renaultov šef, a moglo bi biti i gore, kaže, 21 posto.

Sarkozyjeva preobrazba zapanjujuća je. Tijekom francuskog šestomjesečnog predsjedanja Unijom prštao je jedinstvom i slogom, da bi češkim preuzimanjem dirigentske palice entuzijazam naglo splasnuo. Promjenu prioriteta očito je potaknula najveća nezaposlenost u dvije godine uza stražičan pad prodaje automobila u Francuskoj od 39 posto u četvrtom prošlogodišnjem kvartalu. Kao odgovor Topolánek je odmah najavio hitni samit ševoa država i vlada za svom mjesecu sa sasvim jasnim dnevnim redom – problemom protekcionizma, za koji se svi već tjednima zaključuju da će ga izbjeći svim silama.

Europska komisija, među ostalim pas čuvar europske regulative, odmah je odaslala jasne signale protiv takva plana jer nema načina na koji bi se takav potez mogao protumačiti kao usklađen s pravilima lojalne tržišne utakmice i slobodnim protokom robe, ljudi, kapitala i usluga na teritoriju zemalja članica, prilično ključnoj odrednici na kojoj počiva EU. Povjerenica za tržišno natjecanje Neelie Kroes, izjavila je: ‘Moramo poslati signal da nećemo tolerirati protekcionističko uvjetovanje državne pomoći.’ Sasvim jasno.

Bilo bi ipak nepravedno imenovati isključivo Sarkozyja pokretačem i agitatorom protekcionizma. Njegov je najveći grijeh francuska neposrednost i osobni teatralan stil koji privlači pozornost. Jer dok se val kritika obrašava na njega, britanska i talijanska vlada u tišini su suflirale svojim gospodarstvenicima da paze s kim i kako surađuju. U Britaniji je tako iz dana u dan sve jači javni revolt protiv stranih radnika (skupljaju se neki ljudi s ne pretjerano gostoljubivim transparentima), a u Italiji premijer Berlusconi prilikom uručivanja dvije milijarde eura pomoći upozorava proizvođača kućnih uređaja Indesit da slučajno ne premjesti radna mjesta u Poljsku.

Rekordni gubitak 1,8 milijuna radnih mjesta u posljednja tri mjeseca, problem likvidnosti banaka i negativna stopa rasta prisiljavaju administraciju predsjednika Obame na hitne dodatne intervencije u gospodarstvu. Obama užurbano putuje Amerikom objašnjavajući razloge nužnosti uvođenja paketa pomoći gospodarstvu u iznosu od 879 milijardi dolara. Naglašava da te mjere nisu idealne kao ni mnoge druge do sada, ali nedjelovanje ili čekanje vodili bi u još lošije stanje s većom stopom nezaposlenosti i padom životnog standarda građana.

Tri su glavna cilja paketa pomoći: sanacija banaka koje još u svom portfelju imaju golemu vrijednost trenutačno bezvrijednih financijskih derivata, povećanje osobne potrošnje jednokratnim poreznim rasterećenjem građana te poticanje javne potrošnje investicijama u infrastrukturu i subvencioniranje hipotekarnih kredita kako bi se zaustavio val aktiviranja hipoteke.

Međutim, mnogi ekonomisti postavljaju brojna pitanja poput: Ako je glavni uzrok krize prekomjerna potrošnja bez pokrića koja je dovela do prezaduženosti kako će se onda kriza riješiti povećanom potrošnjom? ili: Hoće li spašavanje banaka pod svaku cijenu dovesti do desetljeća stagnacije kao u Japanu od 1990. do 2000.? Na te je dileme mislio i predsjednik Obama naglasivši da plan nije idealan i da nema lakog i jednostavnog izlaska iz krize koja nas je pogodila. Posebno zabrinjava pad stope rasta BDP-a u posljednjem kvartalu 2008. godine od 3,8 posto. Glavni su razlozi pad izvoza 20 posto i pad osobne potrošnje 3,5 posto. Mjerenje osobne potrošnje provodi se od 1974. i ovo je prvi zabilježeni pad.

Golem pad izvoza upućuje na negativne posljedice globalizacije jer se u današnjem protoku kapitala i robe ozbiljniji poremećaj u bilo kojem dijelu svijeta odmah osjeti na globalnoj razini. EU je jedan od najvažnijih američkih trgovinskih partnera, pa se s posebnom zanimanjem prate trendovi na tom tržištu.

Ukupni dug tvrtki u eurozoni je 11 bilijuna dolara ili čak 95 posto BDP-a, a dug američkih tvrtki 50 je posto BDP-a. Ove godine tvrtkama u eurozoni na naplatu dolazi 801 milijarda dolara kredita, a u SAD-u 628 milijardi dolara. Prodaja je u međuvremenu pala, a refinanciranje kredita od banaka vrlo je upitno jer su banke smanjile pozajmljivanje tvrtkama u posljednjem kvartalu prošle godine za 40 posto. Prema tome, tvrtke su prisiljene na izdavanje obveznica (europske su tvrtke samo u siječnju izdala obveznica u vrijednosti od 159 milijardi dolara) uz visoke kamate ili prodaju novih dionica uz velike popuste, čime se znatno smanjuje profitabilnost, mogućnost otplate kredita i u konačnici novo investiranje i nabava robe i opreme iz, primjerice, Amerike ili Hrvatske.