Najveću cijenu recesije platit će zaposlenici u privatnom sektoru

Znači li to da premijer mora preuzeti odgovornost? Apsolutno, ili preuzimate odgovornost, ili ugrađujete automatske klauzule u rebalans ili puštate MMF.

Sindikati sada pokazuju naznake da bi mogli pristati na zamrzavanje plaća… Sindikati su imali svoje vrijeme kad su trebali preuzeti odgovornost, uključujući i one iz privatnog sektora koji se tek danas javljaju kad su počela otpuštanja. Ako nećete raditi prilagodbu na tečaju, a nećete, ako nećete raditi prilagodbu na fiskalnoj politici, a Vlada sada to ne želi, onda je jedina prilagodba na zaposlenost u privatnom sektoru. Najveću cijenu recesije platit će zaposlenici u privatnom sektoru. I zato je tužna pozicija sindikata koji zastupaju privatni sektor jer nisu na vrijeme od sindikata javnog sektora tražili prilagodbu.

Koliko bi se radnih mjesta moglo izgubiti? Ove će godine BDP pasti između dva i tri posto. Velika je nepoznanica kretanje prihoda od turizma. Većina zemalja koje žive od turizma predviđa pad od tri posto. Kako će većina prilagodbi ići preko privatnog sektora, koji je godišnje otvarao 25 do 30 tisuća novih radnih mjesta, u nekom prosječnom scenariju moglo bi izostati tih 25 do 30, a u nekom lošem i do 40 tisuća radnih mjesta u privatnom sektoru.

A javni sektor? Velik je problem proces paralelnog gomilanja agencija u ministarstvima u procesu prilagodbe EU. Nitko nema uvid niti vodi računa o tome da to dovodi do mnoštva agencija i novih ljudi u javnoj upravi. Ako otvaramo neku novu agenciju onda u javnoj upravi zatvaramo mjesta ili te ljude prebacujemo u agenciju. Ako toga nema, doći će do daljnjeg bujanja zaposlenih u upravi.

Nema snage ni za rezanje plaća, kamoli za otpuštanja… U godini pada BDP-a, kada će prihodi od PDV-a biti manji nego lani, masa plaća zaposlenih u javnoj upravi raste devet posto, a za mirovine šest posto. To je nemoguća misija, osim uz zaduživanje ili veliko smanjenje međunarodnih pričuva. Tu je i realna opasnost od pada kreditnog rejtinga, što dovodi u pitanje mogućnost i cijenu zaduživanja. Vlada je žrtva vlastitog populizma, koji je godinama izgrađivala, i vrijeme je da shvati kako smo suočeni s mnogo većim problemom od financijske krize, naime, s činjenicom da je model življenja i potrošnje iscrpljen.

Je li moguće sada preokrenuti trendove, okrenuti se izvozu? Proračun ovisi o uvozu i bez promjene strukture i izvora prihoda teško je bilo što učiniti. Ekonomija treba generalni remont. Ako je EU prioritet pod svaku cijenu, onda to treba i provesti, no to otvara i druga pitanja koja nas koče, poput Slovenije. Ako na to nismo spremni, onda sustav javnih nabave i potpora treba prilagoditi kriznim uvjetima, srediti stanje i pričekati poziv za ulazak u EU. Ali tu je odluku teško donijeti i događaji se promatraju zamrznuto, u iščekivanju.

Dakle, ako već nismo uspjeli u EU ući u planiranom roku, važnije je srediti stvari kod kuće? Imate demografski staro društvo, politički strukturirano u poraću, organizirano interesno. Je li rješenje u sljedećem mandatu? Teško će bilo koja opcija, lijeva ili desna, bitne stvari u društvu počisti. Moglo bi se dogoditi da SDP dopadne isti posao koji je odradio 2000. godine, naime, da bude nesocijalna stranka i da odrađuje dio posla koji je jednom već napravio. No smanjenje plaća 2000. godine bilo je rezultat apsolutne potpore nužnim promjenama. Sada bi se eventualno mogao prizvati MMF kao alibi, ali to ima svoju cijenu. To je privatizacija HPB-a i Croatia osiguranja i onoga što je ostalo u HFP-u.