Buffett

Rodavaonica na uglu Pete avenije i 57. ulice u New Yorku najbolje je mjesto na svijetu gdje se baš ništa loše ne može dogoditi. Proslavljena u romanu Trumana Capotea ‘Doručak kod Tiffanyja’ te zauvijek zapamćena po ulozi Audrey Hepburn u njegovoj ekranizaciji 1961. godine, ova tvrdnja, koju izgovara lik ekscentrične Holly Golightly, preživjela je točno pola stoljeća. Sve to vrijeme nikome nije ni napamet palo pokušati to osporiti. I tako sve dok na doručak kod Tiffanyja prije nekoliko mjeseci nije pokucao iznenadni i svakako neželjeni gost – globalna recesija.

Kako se u takvim vremenima obično na udaru prvi nađu oni koji se bave prodajom stvari bez kojih se može živjeti i preživjeti, što luksuzni nakit i dragulji svakako jesu, došlo je vrijeme za revidiranje izjave s početka priče. U samo posljednjih pola godine dionica Tiffanyja pala je s 49,25 na svega 19,04 dolara. Vrijednost kompanije počela je tonuti s nedavnih 2,9 milijardi dolara na osjetno manje iznose. Ključni trenutak dogodio se s objavom rezultata blagdanske prodaje, koja je u SAD-u pala 30, a u ostatku svijeta 21 posto. Tijekom blagdana 2007. tvrtka je upriličila 867 milijuna dolara, dok je 2008. godine uspjela zaraditi tek 687 milijuna.

Kao logična posljedica lanca s 64 prodavaonica u SAD-u i više od 100 u ostatku svijeta te s više od osam tisuća zaposlenih, došlo je i do prvih otpuštanja radnika. Oko 800 zaposlenika u Americi poslano je u prijevremenu mirovinu, a broj onih koji su dobili ‘klasični’ otkaz navodno je približno jednak. Nimalo glamura i blještavila, sličnog onima dragulja koje su do jučer prodavali, ovi ljudi nisu našli u svojim otkazima tako da su na internetu već osnovali i niz forumskih grupa na kojima raspravljaju o mračnoj strani Tiffanyja. Njihove optužbe mogu se nazvati čak i tipičnima. Nesposoban i pregledom upravljački kadar, njihove previsoke plaće te neodgovornost menadžera dio su argumenta koje navode. Zanimljivo je primijetiti da najveće ogorčenje pritom izražavaju žene.

No, situacija s prodajom nakita od dijamanata, bisera ili srebra, u cijelom je svijetu uistinu dramatična. Jasno je da radnik koji je završio na cesti nema razumijevanja za nju, ali vlasnici tvrtki koje se bave ovim poslom i nemaju previše izbora. Kad su u vrlo kratkom roku bankrotirali draguljari Whitehall i Fortunoff, većinski vlasnici Tiffanyja, korporacija Bankers Securities iz Philadelphije odlučila je pod hitno zatražiti pomoć. Samo dan uoči Valentinova, crnog i tužnog kao što su ga nazvali, prodali su obveznice, tj. dug od 250 milijuna dolara najbogatijem čovjeku na svijetu Warrenu Buffettu. Jasno je da je vrijeme ovog poteza u najvećem dijelu američke javnosti iskorišteno za zbivanje šala o daru koji za Dan zaljubljenih 78-godišnji Buffett sam sebi darovao. I to kakovom daru, doručku kod Tiffanyja vrijednom 250 milijuna. Za čovjeka ‘teškog’ 62 milijarde dolara, to je prava štima.

Kako je ipak riječ o čovjeku koji već neko vrijeme nosi titulu najuspješnijeg investitora na svijetu, već i sam pogled na detalje ovog ulaganja u Tiffanyjeve obveznice ipak nudi drugačiju sliku. Naime, Buffettov holding Berkshire Hathaway na ime uloženog novca koji u dvije tranše mora biti vraćen 2017. i 2019. ubirat će godišnju kamatu od deset posto. Jasno je da je Buffett i u ovom poslu itekako dobro prošao. Činjenica da je on svojih prvih milijun dolara zaradio tek 1962., godinu dana nakon početka prikazivanja filma o Tiffanyju te čak 125 godina nakon što su Charles Lewis Tiffany i Teddy Young u New Yorku osnovali ovu kompaniju, u zemlji podrijetla američkog sna i ne znači previše. Emocija proizašlih iz tradicije tamo naravno ima, ali one se u pravilu ipak na kraju svode na novac. Novac kojim trenutačno ne raspolaže nitko osim ljudi poput Buffetta.

Isti ti ljudi upozorit će pritom i na činjenicu da je Tiffany još i dobro prošao jer je u posljednjim akcijama spašavanja nekih drugih tvrtki Berkshire Hathaway zaračunavao kamate na posudbu i do 15 posto na godinu. Toliko će, primjerice, Buffettov novac stajati vlasnike Harley Davidsona, koji su od njega posudili 750 milijuna dolara. Kao i niz puta dosad, ovaj ekscentrični milijarder na jasan način drugima poput sebe, dakle onim rijetkima koji su krizu dočekali sa sefom punim gotovine, pokazao u što i na koji način ulagati. Riječ je o ideji da se obične dionice tvrtki izbjegava u širokom luku te da se novac ulaže prije svega u mnogo sigurnije obveznice. Uz to, jasno, valja na njih odrediti i fiksnu kamatu.

Na taj je način u vrlo kratkom roku Buffett plasirao više od 15 milijardi dolara. Prihod od kamate na taj iznos dugoročno će Berkshire Hathawayu donijeti enormne prinose, iako je zbog volumena plasiranog novca kratkoročno i njegova vrijednost pala. U pismu kojim se, kao direktor i predsjednik Upravnog odbora, obratio dioničarima tvrtke Buffett je objasnio da ga pad vrijednosti od 9,6 posto u 2008. ne plaši.

• Ta nam ulaganja nose i više nego zadovoljavajuće prihode u budućnosti. Iako je dramatično pala vrijednost dionica tih kompanija, kao i naša, Berkshire se ne zamara tim pokazateljima. Da- pače, mi uživamo u takvom padu cijena ako imamo raspoloživih sredstava za jačanje vlastite pozicije. Nije važno je li riječ o čarapama ili o dionicama (‘socks or stocks’), ja volim kupovati kvalitetnu robu kad je stanje na tržištu loše – kazao je Buffett, najveći otkupljavač dugova u SAD-u kako su ga nazvali analitičari i novinari.

A što će Tiffany učiniti s dobivenih 250 milijuna dolara pitanje je na koje nema glamuroznog odgovora. Svatko tko očekuje da će tim novcem tvrtka možda krenuti u nabavu kakvog neprocjenjivog dijamanta, poput žutog Tiffanyja prodačenog u 19. stoljeću u Južnoj Africi, teško se vara. Naime, većina dobivenih sredstava uložit će u reprogramiranje postojećih dugova. Tiffany&Co. već je neko vrijeme u golemim problemima, pokazat će se naknadno. Analitičari draguljarskog posla objasniti će da je za sve krivo neznanje Tiffanyjevih menadžera. Njih se proziva da su donijeli niz loših poslovnih odluka.

• Kao prvo, ideja otvaranja 16 prodavaonica iz lanca Iridesse koji se bave samo bisernim nakitom bila je katastrofalna. Pompozno pokrenut 2004. lanac se ove godine u potpunosti gasi. Za samo pet godina tako se poigrati s imenom Tiffany, drugoj po veličini draguljarskoj maloprodajnoj tvrtki na svijetu, užasavajuće je. Zatim, strategija otvaranja vrlo malih dućana i ponuda jeftinoga srebrnog nakita također bila je loš potez. Na taj je način narušen Tiffanyjev brend. Odjednom si je veliki broj ljudi mogao priuštiti taj nekada prestižan potpis. Tako smo došli do većeg opsega prodaje, ali eliti kupci skupog nakita upravo su iz tog razloga okrenuli leđa omiljenom brendu – objasnili su analitičari.

Naravno, pritom nisu zaboravili spomenuti i tužbu Tiffanyja protiv eBaya na čijim se internetskim stranicama naveliko trguje rabljenim nakitom ove kuće. Pad profita koji se dogodio na ovaj način bio je dovoljan razlog za pokretanje maratonskog a sudskog procesa s ipak neizvjesnim krajem. Pokušaj suradnje s jednim operaterom mobilne telefonije u Japanu za kojega je Tiffany napravio 10 mobitela s više od 400 dijamanata u svakome također se navodi kao ozbiljan udarac ugledu tvrtke koja se počela ‘prostituirati i baviti kćem’, kao što su to slikovito objašnili isti kritičari.

Nije bitna samo zarada. Tko promatra stvari jedino iz te perspektive, kratkoročno će možda i profitirati, ali dugoročno odlazi u propast. I, zaista, onoga što je Tiffany nekad predstavljao, danas više nema. Kupiti zaručnički prsten na križanju Pete avenije i 57. ulice u Flag Ship Storeu, a to se moglo i u drugim prodavaonicama, oduvijek je bio pojam uspjeha u Americi. Što zbog Audrey Hepburn ili Marilyn Monroe, a možda i pukog pomodarstva radi, to je desetljećima jednostavno značilo obvezu svakoga tko se smatrao uspješnim. No kako je vrijeme odmicalo, po ulaštenom mramoru mjesta ‘na kojem se ništa lošega ne može dogoditi’ sve manje su hodali Amerikanci, a sve ćeće koje-kakvi ruski skorojevići i banditi koje je svijet nazvao oligarsima.

U Tiffanyju se do njihove pojave nikad nije kupovalo bahato, a ti su ljudi s torbama punim novca smatrali da za svoje pare mogu štogod i kako god hoće. Strahopos-štovanje prema tom mjestu osjećali su čak i talijanski mafiozi, no Ruse žuti dijamant izložen na Manhattanu i nije impresionirao previše. Za Tiffany Blue, zaštitnu boju draguljarnice, oni nisu ni čuli. Prošlost je pak u Tiffanyjevu slučaju pisala neke posve drugačije priče. Istinski iskorak kompanije dogodio se 1882. godine, kad se tadašnji predsjednik SAD-a Chester Arthur obratio toj tvrtki da preuredi Bijelu kuću. Kao i danas, ovako nešto značilo je zajamčenu popularnost i stjecanje prestiža.

Odmah zatim u Tiffanyju su počeli kupovati pripadnici najmoćnijih američkih obitelji poput Vanderbilta, Astora, Whitney, Havemeyera, J.P. Morgana, Fitzgeralda i Mellona. Predsjednik Abraham Lincoln tamo je suprubi Mary kupio biseru ogrlicu. Mladi Franklin Roosevelt u Tiffanyju je kupio zaručnički prsten davne 1904. godine. Porculanski set tanjura za Bijelu kuću naručila je supruga predsjednika Johnsona. Tiffanyjeve dijamante oko vrata nosile su i Jacqueline Kennedy Onassis, Babe Paley i Diana Vreeland. Majstori tvrtke izradili su medalje poput one koju Kongres dodjeljuje za posebnu čast, što je istodobno i najviše vojno priznanje u SAD-u. Godine 1885. redizajnirali su i Veliki pečat SAD-a, koji je završio i na novčanici od jednog dolara.

Sav taj rad, minijature i epohalna draguljarska djela, Tiffany publici još od 1845. godine jednom na godinu prikazuje u katalogu ‘Blue Book Collection’. Sjaja i blještavila željnu publiku sve od tada nijedne godine nisu ostavili uskraćenu za novi broj onoga što znalci nazivaju ‘Biblijom draguljarstva’. Hoće li tako ostati i dalje? Svima je jasno da Tiffany prolazi kroz najbolnije razdoblje svoje burne povijesti. Globalna ekonomska kriza kao razlog, želi li se biti realan, ne bi smjela biti opravdanje. Kako i bi kad se zna da je Tiffany preživio nekoliko ratova, ali i najvećih kriza i slomova burzi. Njegovi sefovi ni jednom u to vrijeme nisu bili ispražnjeni. Eventualno su se mijenjali kupci, ali nikad nije bilo upitno hoće li oni doći ili neće.

Amerikanci, pa Arapi, Rusi ili sve brojniji Kinezi u posljednje vrijeme, Tiffany je uvijek završavao u plusu. Što se, dakle, danas dešava s tom kompanijom, stoga muči mnoge. Ipak je riječ o tvrtki koja predstavlja jednu od tradicijskih cijeloga zapadnog svijeta. Središnja Tiffanyjeva prodavaonica na Manhattanu proglašena je povijesnim lokalitetom, a pojedini komadi nakita koji je izradio vrijede koliko i proračun manjih afričkih država. Menadžment tvrtke vjerojatno sva ta pitanja i sam sebi postavlja. No gdje je odgovor? U Warreenu Buffettu, smatra sve veći dio američke javnosti. Smatraju kako bi ovaj ulagač itekako bio zadovoljan da Tiffany u konačnici propadne. Buffett, naime, voli lijepe stvari. Naročito kad ih može preuzeti jeftino, ispod cijene.