Hrvoje Šegudović, Infigo: Trošak rada nije ni dotaknut, a nemamo iluzija ni da će uskoro biti.
Dubravko Pavlešić, Limes Plus: Neće biti lako doznati kako ostvariti određena prava, a kamoli u tome uspjeti.
Snježana Petković, Karamel: Poduzetnicima mogu pomoći jedino poticaji.
Stjepan Bistrović, Gornje Vratno: Mnogo je problema koje ne može riješiti nijedna vlada nikakvim mjerama.
Darko Špelić, Prestige: Bojim se da je plaćanje države u roku do 60 dana znanstvena fantastika.
Lježe probleme s naplatom potraživanja. Situacija zasad nije alarmantna, no svakako upozorava. Ostale mjere neće mnogo pomoći tvrtki našeg profila. Najveći je trošak – trošak rada, koji dostiže i dvije trećine ukupnih troškova, od čega su polovina davanja državi. Ta davanja nisu ni dotaknuta mjerama, a nemamo iluzija da će uskoro do toga doći – kaže Šegudović. Iz perspektive očuvanja standarda, za državanja razine prihoda radnika, ali i njihove motivacije za rad te zajedničkog interesa u ostvarivanju profitabilnosti tvrtke i podizanju učinkovitosti rada uopće država bi, kaže, bez obzira na krizu mogla učiniti više.
Isplata i u dividendi – Kada bi država omogućila da se dio dobiti tvrtke može isplati radnicima kao sudjelovanje u dobiti ili dividendi, a ne, kao sada, da se sve tretira kao redovita plaća, omjer bruto troškova poslodavca u odnosu na neto isplatu radnika znatno bi se popravio u korist radnika. Tako bi poslodavci mogli nagraditi radnike uz manji trošak, a radnici bi bili izravno zainteresirani za profitabilnost svoje tvrtke – predlaže Šegudović.
Poticanje poduzetništva pohvalna je mjera, no na temelju vlastitog iskustva upozorava da je, čak i kod projekata koje je dijelom financirao EU, najveći problem bila troskova administracija koja svojom sporošću i nesuđenom blokira i samo pokretanje projekata.
Snježana Petković, vlasnica slastičarnice Karamel, kaže da su poticaji jedino što poduzetnicima može pomoći. Prijavili smo se za potporu u sklopu programa za žene poduzetnike i odobreno nam je sedam tisuća kuna za prošlu godinu – kaže Petković i dodaje da zasad nemaju problema s naplatom potraživanja jer veliki kupac Mercator plaća na vrijeme.
Stjepan Bistrović, vlasnik poljoprivrednog obrta gospodarstvo Gornje Vratno u Varaždinskoj županiji žali se da tržište ne funkcioniira na temelju ponude i potražnje, jer velike mljekare imaju monopol i tržište ne funkcioniira. Trgovine koje su ušle u Hrvatsku rade nam velike probleme, a problem je i dolazak do kredita i visoke kamate. Nade se proizvodi iz inozemstva po niskim cijenama i hrvatski poljoprivrednici tu ne mogu biti konkurentni. Operećenje nam je priprema za ulazak u Europsku uniju jer trebamo dosegnuti određene standarde, kupovati zemlju, mehanizaciju i tehnologiju, a za to nemamo sredstva – tvrdi Bistrović. Obrt je sredstava u poljoprivredi spor, pa nema novca da se zaokruže investicije.
U kratkom roku trebamo dosegnuti razinu koju su u Europi gradili desetljećima. Mnoge probleme ne može riješiti nijedna vlada nikakvim mjerama – tvrdi.
Jačanje HBOR-a – Darko Špelić, vlasnik pulske tvrtke Prestige, kaže da od svih predloženih mjera vjeruje u jačanje HBOR-a, od kojeg je već dobio kredit: No, jedina prava mjera koja bi poduzetnicima najviše pomogla jest plaćanje države u roku do 60 dana. Bojim se da je to ‘science fiction’ jer to ni dosad nije bila u stanju učiniti. Sve zajedno to je čista kozmetika, mazanje očiju do lokalnih izbora – misli Špelić. Ipak, recesija ga još nije pogodila, kaže da čak ima i više narudžbi nego lani, i to samo zato što je zadovoljio tri uvjeta: rad, rad i rad!
Neplaćanje u roku kao najveći problem doživljava i Vjekoslav Lovrić, direktor Redoxa. To nam je svakodnevni, višegodišnji problem. Najprije se plaćanje pomaknulo s 90 na 120 dana, pa sa 120 na 180 dana. Država traži samo svoj dio kolača, a nas ne gleda. Ali mi smo na vniknuti na to i ipak se nekako snalazimo – rezigniran je Lovrić. Kaže da recesiju još ne osjeća na vlastitoj koži, barem ne u padu narudžbi, no itekako je vidljiva u okruženju. Upravo angažiramo nove radnike, jer dolazi sezone. Zbog mnogo podijeljenih otkaza ponuda je neusporedivo veća nego što je uobičajeno – kaže.
Taoci lokalnih izbora – Antikrizne mjere ne odnose se izravno na IT sektor, pa prvi čovjek Utilisa Zdenko Čorić kaže da neki od poslovnih partnera ovise o državi. Budu li se njima skratiti rokovi plaćanja, to će se odraziti i na njih. Nisu se ni zaduživali kod HBOR-a (imaju visok postotak samo financiranja), pa ih ni ta mjera neće ‘dotaknuti’. Kao tvrtki koja 50 do 60 posto prihoda ostvari od izvoza, najviše se osjećao utjecaj tečaja. No ne bih se upuštao u špekulacije o drukčijem tečaju kune jer ne mogu sagledati koje bi to sve posljedice moglo imati. Glavni je problem u Hrvatskoj omjer između onih koji proizvode i stvaraju novu vrijednost i svih ostalih. Nemam dojam da će se išta promijeniti – rezigniran je Čorić. Bilo bi dobro da premijer i Vlada osluhnu što im poduzetnici žele reći, jer od njihovih se po reza hrani golema administracija, što prožima sve pore gospodarskog života. A upravo od nje premijer očekuje upravo smiješno rezanje troškova. Postoji li još i jedan naivac koji nije svjestan da smo taoci lokalnih izbora?
Kako tumačite pojave estradizacije i u ‘katedrali hrvatskog duha’? – Teško je suditi bez egzaktnih podataka, iako se može zapaziti da je i HTV prožet komercijalnom logikom. Za naše prilike to je divovska institucija, pa mu vjerojatno pretplata i ne znam kakva sve državna pogodovanja nisu dostatni. U našim okolnostima posve je prirodno da imperativ opće komercijalizacije utječu i na programe Hrvatskog radija. Uostalom, prototip svih medijskih reklama bio je upravo onaj na Radio Zagrebu (ako mi je slobodno reći, baš u vrijeme kad sam ja tamo bio u nekoj ulozi), a poslije i na televiziji, pod gotovo paradigmatiskom siglom e-pe-pe (EPP). Tu nema ničega novog u medijskoj areni, osim, možda, naljepnica. HRTV je nazvan ‘katedralom hrvatskog duha’ u trenutku opće nacionalne emfaze, a u tom trenutku je bio jedina televizija u Hrvatskoj. Danas je katedrala prema svojoj veličini, ali, nažalost, programi mu nisu uvijek na razini katedralnosti. Neki su njegovi obredi trivijalni, a u nekim se događaju verbalni i drugi izgredi, štetni po ukus gledatelja. Nedvojbeno je to ipak prevažna ustanova, koja silno utječe na ono što smatramo nacionalnim identitetom.
Hrvatski novinari, a i neki izdavači, uporno razmatraju mogućnost pokretanja ozbiljnog tjednika, kakvi su, na primjer, Time u Americi, Der Spiegel u Njemačkoj ili The Economist u Engleskoj. Mislite li da za to postoje potrebni uvjeti? – Sigurno je da ima dovoljno ljudi koji bi sutra bili čitatelji takvog tjednika. Hrvatski novinarski potencijal također je dovoljno kvalitetan. Pobjavili su se novi naraštaji, među kojima ima sjajnih imena. Možda su oni jamci da se hrvatska medijska arena neće pretvoriti u divljinu, koja bi mogla dovesti u pitanje najbolje tradicije hrvatskog novinarstva i ugroziti glavnicu nacionalne kulture i tradicije, koju su mukotrpno stvarale generacije. Pokretanje ozbiljnog tjednika ovisi, dakle, o novcu, organizaciji i, naravno, poduzetništvu mogućih izdavača.
