Odbijeni zahtjevi Istočne i Srednje Europe za veću financijsku pomoć

Europska unija trenutačno proživljava vjerojatno najteže trenutke od svog osnutka. Posljednjih tjedana na površinu su, naime, isplivale znatne razlike u mišljenju i karakterizaciji problema, sve snažnije ističući krupnu brazdu koja dijeli stare i nove članice. Nakon minisastanka starih članica ususret sastanku G20 u travnju, u nedjelju je održan krizni samit EU, prije svega na poticaj uznemirenih istočnoeuropskih članica.

Posebno je nezgodan problem prouzročila Francuska svojim pozivanjem na vraćanje automobilskih proizvodnje iz istočnoeuropskih zemalja u domovinu, što je zatim ponukalo i niz drugih razvijenih zemalja da počnu razrađivati sumnjive planove spasa svojih automobilskih industrija, poput Njemačke, Španjolske, Italije, Švedske i Velike Britanije. Rezultat sastanka? Krajnje predvidljiv. Sve službene izjave prštale su vraćenom vjerom u zajedništvo i prevladavanje nastalih razlika u gledištima, no između redaka lako se moglo pročitati da nijedan ključni problem zapravo nije riješen. Činjenica je da nove članice nisu zapravo do bile ono što im treba.

Unutar nekoliko tjedana, mađarski zahtjev narastao je sa 100 milijardi eura na nekih 180, ali stare članice i dalje su vrlo nevoljke platiti račun za spas svojih susjeda i pokušavaju svim silama račun ispostaviti negdje drugdje. Također, obećanje o izbjegavanju protekcionizma ostalo je samo to, obećanje. Među najskeptičnijima u odnosu na krupne financijske zahtjeve istočnih susjeda je njemačka kancelarka Angela Merkel. Razumljivo, jer se nekako po definiciji, upravo od Njemačke očekuje da snosi zatan dio troška. Ipak, da sve ne bi ostalo tek na lijepim porukama, nova taktika starih lisaca podrazumijeva nešto novca i ‘pristup od slučaja do slučaja’, što znači da nema govora o posebnom keš fondu, dakle, o glavnom zahtjevu, već o mogućim mjerama spasa od zemlje do zemlje, što ostavlja prostor širokim interpretacijama.

Europska investicijska banka osigurat će malim i srednjim poduzećima 8,5 milijardi eura, dok će se iz strukturnih fondova prema posrnutim članicama usmjeriti sedam milijardi eura. Tim iznosima treba pridodati i, netom prije sastanka, dogovorenu pomoć Svjetske banke i EBRD-a ukupne vrijednosti 25 milijardi eura. Kap u moru, u usporedbi sa stvarnim potrebama. Sve u svemu, Istočna i Srednja Europa dobile su lijepu, europski upakiranu odbijenicu za svoje opetovane zahtjeve, najglasnije iz usta Mađarske, kojoj ni pozivanje na Željeznu zavjesu, upotpunjeno tvrdnjama o potencijalnih pet milijuna nezaposlenih u novim članicama, nije pomoglo uvjeriti svoje bogatije susjede u nužnost osnivanja fonda za spas.

Uz taj najizraženiji problem, EU se sada bavi globalnom krizom, krizom u novim članicama koje su još teže pogođene, a nemaju relevantne instrumente borbe, nepredvidljivim eurom koji je počeo neugodno plivati te političkim problemom sve većeg razdora između dviju Europ. Stefan Kornelius, urednik vanjske politike u njemačkom Suddeutsche Zeitungu, vrlo je slikovito istaknuo bit najvećega europskog problema: – Oduvijek smo govorili da ne možete imati valutnu uniju bez političke unije, a nje nema. Nema zajedničke fiskalne i porezne politike, ali niti konsenzusa o tome koje industrije valja subvencionirati a koje ne.

Čini se, dakle, da sve slabosti preražučene i labave Europske unije bez kvalitetnih institucionalnih rješenja i dogovora u vezi sa stupnjem integriranosti počinju sve snažnije njihati zajednički brod. Raste razdor i unutar nekad složne stare Europe, odnosno između 16 članica eurozone. One slabijih financija stjerane su pravilima zajedničke valute u kut i smanjen im je manevarski prostor pa bi one bogatije morale posegnuti u džep i pomoći neodgovornijima, a još onda i nove članice smiriti s kojom milijardom eura sa strane.

Prije shvaćena kao zgodna prigoda u kojoj možete ali i ne morate sudjelovati, eurozona je sada za mnoge nove članice postala slamkom spasa koja bi mogla spriječiti opći pomor nacionalnih valuta. No, sad je prekasno za razmišljanja o euru jer trenutačnim članicama monetarne unije ne pada napamet političkom odlukom ukinuti ekonomski i monetarne kriterije samo da bi se valutnom politikom olakšala situacija članicama koje su godinama otezale s uvođenjem eura. Ipak, medalja uvijek ima dvije strane, pa će sve izglednija nemogućnost otplate dugovanja u zemljama Istočne i Srednje Europe izravno pogoditi banke u članicama eurozone.

Ekonomski problemi EU uvjetno se, dakle, mogu podijeliti u dvije kategorije, one u financijskom sektoru i one u realnom, a obje uzrokuju političke. Imajući na umu prelijevanje krize iz financijskog u realni sektor, mnoge bogate članice sada stavljaju naglasak na spas vlastite proizvodnje i radnika, zanemarujući potrebe susjeda, što rezultira silnicama koje vuku u suprotnim smjerovima. Ipak, bez obzira na različitost interesa, dugoročno gledano svima je u interesu prevladavanje razlika i koncipiranje Unije koja će jednako pomagati svim svojim članicama jer bi koncentriranje isključivo na vlastite potrebe moglo biti blagotvorno na kratke staze, ali će na dulji rok dovesti do razbijanja Europe na tabore razvijenih i onih koji to nisu.