Home / Financije / Otimačina za novac kapacitira sve medijske segmente

Otimačina za novac kapacitira sve medijske segmente

dva modela ne želi se lišiti komercijalnih programa. U životu ne postoje jedinstvena rješenja. U Francuskoj javna televizija, ako se ne varam, nema reklama, a čini se da je slično i u Španjolskoj. U Italiji je, kao i u Hrvatskoj, javna televizija u tom pogledu izjednačena s komercijalnom. I inače su hrvanja javnih i komercijalnih televizija podmukla i divlja. Svi se otimaju za sve, pa je velik dio programa impregniran reklamom. Dakle, otimanjem za novac i utjecaj. Zato su programi katkad razuzdani, trivijalni i etički bezobzirni. To je nedavno pokazao i žestoki prosvjed hrvatskih psihologa protiv jedne takve emisije na Novoj TV. Otimačina za novac kapacitira sve medijske segmente, pa i informaciju koja se zbog komercijalnih razloga stapa sa zabavom. To je svjetska pojava, koja je dospjela i u naš eter. Takve zmešarije postoje i u tiskovinama, u kojima se može zapaziti poseban tip tabloidnosti. Tu je i zlouporaba fotografije, čak i u povodima žalosnih događaja, ubojstava, nesreća, bolesti… Takva urednička praksa vrhunac je agresivnosti i neukusa, ali je istodobno u tradiciji tabloidnog žurnalizma. To je cijena koju u sustavu raspojasanoga liberalnoga kapitalizma plaćaju i hrvatski mediji, vođeni logikom financijske bilance.

Kako tumačite pojave estradizacije i u ‘katedrali hrvatskog duha’? – Teško je suditi bez egzaktnih podataka, iako se može zapaziti da je i HTV prožet komercijalnom logikom. Za naše prilike to je divovska institucija, pa mu vjerojatno pretplata i ne znam kakva sve državna pogodovanja nisu dostatni. U našim okolnostima posve je prirodno da imperativ opće komercijalizacije utječu i na programe Hrvatskog radija. Uostalom, prototip svih medijskih reklama bio je upravo onaj na Radio Zagrebu (ako mi je slobodno reći, baš u vrijeme kad sam ja tamo bio u nekoj ulozi), a poslije i na televiziji, pod gotovo paradigmatiskom siglom e-pe-pe (EPP). Tu nema ničega novog u medijskoj areni, osim, možda, naljepnica. HRTV je nazvan ‘katedralom hrvatskog duha’ u trenutku opće nacionalne emfaze, a u tom trenutku je bio jedina televizija u Hrvatskoj. Danas je katedrala prema svojoj veličini, ali, nažalost, programi mu nisu uvijek na razini katedralnosti. Neki su njegovi obredi trivijalni, a u nekim se događaju verbalni i drugi izgredi, štetni po ukus gledatelja. Nedvojbeno je to ipak prevažna ustanova, koja silno utječe na ono što smatramo nacionalnim identitetom.

Hrvatski novinari, a i neki izdavači, uporno razmatraju mogućnost pokretanja ozbiljnog tjednika, kakvi su, na primjer, Time u Americi, Der Spiegel u Njemačkoj ili The Economist u Engleskoj. Mislite li da za to postoje potrebni uvjeti? – Sigurno je da ima dovoljno ljudi koji bi sutra bili čitatelji takvog tjednika. Hrvatski novinarski potencijal također je dovoljno kvalitetan. Pobjavili su se novi naraštaji, među kojima ima sjajnih imena. Možda su oni jamci da se hrvatska medijska arena neće pretvoriti u divljinu, koja bi mogla dovesti u pitanje najbolje tradicije hrvatskog novinarstva i ugroziti glavnicu nacionalne kulture i tradicije, koju su mukotrpno stvarale generacije. Pokretanje ozbiljnog tjednika ovisi, dakle, o novcu, organizaciji i, naravno, poduzetništvu mogućih izdavača.