Prednosti i nedostaci

Hrvatska svake godine gubi milijardu eura. Godina 2014. sve se češće spominje kao rok za ulazak u EU. Hrvatska u međuvremenu ostaje bez izdašnih novčanih poticaja, ali gubi i na drugim područjima.

Jedna je od stvari koja prva pada na pamet, jasno, novac europskih fondova, kojem se svi toliko vesele. Prema saborskom zastupniku Danilu Mondekaru, ‘ostanak pred vratima EU produljuje vrijeme u kojem Hrvatska nema pravo iskoristiti strukturne fondove, a koji za državu znača najmanje milijardu eura bespovratnih sredstava na godinu’, što potvrđuju i u tvrtki RR&Co., specijaliziranoj za pridobivanje i uporabu bespovratnih sredstava EU.

Veronika Simonska napominje da će europski novac biti dostupan i ostanemo li u statusu kandidata, ali iznosi su neusporedivi. Hrvatskoj je, primjerice, u sklopu IPA-ova fonda trenutačno dostupno otprilike 150 milijuna eura na godinu, odnosno 910 milijuna od 2007. do 2012. Ukupna je vrijednost tog fonda 11,5 milijardi eura, što je sitniš u usporedbi s izdašnošću strukturnih i kohezijalnih fondova, teških 347 milijardi eura, odnosno trećinu proračuna EU. Sloveniji je tako za razdoblje od 2007. do 2013. na raspoganju čak 4,2 milijarde eura u usporedbi s 450 milijuna eura od 1992. do 2003.

Mnogo će bolje proći dvije najnovije članice Rumunjska i Bugarska, koje očekuje 19 odnosno sedam milijardi eura. Kad se to uzme u obzir, prednost što bržeg ulaska Hrvatske sasvim je očita. Iako, naravno, iskorištenost fondova ovisi o administrativnim sposobnostima svake države, na te se iznose može računati. Osim toga, objašnjava Simonovska, u sklopu IPA-e korisnici novca pretežno su državne institucije, jedinice lokalne uprave i samouprave te neke nevladine organizacije, a ulaskom u EU znatno veći dio odlazi u ruke tvrtkama (nabava opreme, zapošljavanje itd.), što znači izravnu pomoć gospodarstvu. Iako bi Hrvatska morala plaćati ‘članarinu’ u iznosu od 0,73 posto BDP-a, sustav potpora zamišljen je tako da bogatije zemlje daju više i uzimaju manje s pragom od 75 posto prosječnog BDP-a EU, pa bi naša zemlja zbog svoje nerazvijenosti neko vrijeme dobivala više nego što uplaćuje. Osim neusporedivo većih iznosa na raspolaganju, Hrvatska bi, vjerojatno, imala i lakši pristup blagajni EU, što često nije slučaj s pretpristupnim fondovima.

Sljedeći velik nedostatak neulaska u članstvo jest poljoprivreda, što potvrđuju Mondekar i Simonovska. Taj sektor troši trećinu proračuna EU, pa bi se ulaskom oslobodila velika sredstva hrvatskim poljoprivrednicima, s time da bi se povisila ukupna razina proizvodnje i poboljšala kvaliteta. Pozitivan je primjer Poljska, zemlja s jakim poljoprivrednim sektorom koja može biti veoma zadovoljna ulaskom u EU. Još je mnogo prednosti. Dubravko Miholić, zamjenik predsjednika Hrvatskih izvoznika, pokazuje i koliko je već sada hrvatska proizvodnja za izvoz usmjerena na tržište EU. Odgoda ulaska i moguće uklanjanje slobodnog ulaska na to tržište bili bi dodatni trošak i povisili bi cijenu konačnog proizvoda za naše proizvođače. Lani je izvezeno 61 posto robe na to tržište, ali s njega je i uvezeno 64 posto, što jasno pokazuje ovisnost hrvatskog izvoza prema EU, ali i ističe nerazmjene: iz EU dvostruko više uvozimo nego što izvozimo. Jedinstveno je tržište dvosmjerna ulica, pa Miholić upozorava na lakši ulazak proizvoda s tog tržišta na naše, odnosno jaču domaću utakmicu. S druge strane otvorenost tržišta i sloboda kretanja robe, ljudi, usluga i kapitala značili bi lakše zapošljavanje na boljim radnim mjestima u inozemstvu za hrvatske građane. No i tu postoji kvaka – Mondekar upozorava na negativan primjer Rumunjske i Bugarske, koje su nakon ulaska doživjele opći egzodus najobrazovanih, situacija koja bi se i Hrvatskoj lako mogla dogoditi, zaključuje. Drugi opipljivi učinci uključuju i gotovo trenutačan rast BDP-a i izravnih investicija. Tako se u Češkoj i Slovačkoj BDP udvostručio. Investicijama pogoduje i veći ugled, kako politički tako i financijski, koji dolazi u paketu s članstvom. On potencijalnim investitorima sugerira sigurnu i uređenu državu iako su iskustva s Rumunjskom i Bugarskom taj dojam vjerojatno pokvarila.

Mondekar podsjeća i na mogućnost lakšeg preživljavanja kriznih vremena kad iza sebe imate veliko i jedinstveno tržište, odnosno vrlo dobro potkrožene fondove EU. Tu, doduše, valja primijetiti i uočljivo negativan aspekt snažnog usmjerenja na zajedničko tržište. Naime u vrijeme buma profitiraju svi, pa i nove članice, no kako se moglo vidjeti posljednjih dana, stavljanje svih jaja u jednu košaru pokazalo se katastrofalnim za nove članice koje su potpuno ovisne o kapitalu i tržištima svojih većih susjeda. Primjer na kojem treba ponešto naučiti dok ima vremena. Velik strah sugovornika proizlazi i iz mogućnosti ‘gubljenja dana’, kao što kaže Olgica Spevec, predsjednica Vijeća za zaštitu tržišnog natjecanja, točnije gubitka interesa za provođenje i dovršavanje nužnih reformi. Restrukturiranje brodogradnje, jačanje borbe protiv korupcije, reforma pravosuđa i administracije te poboljšanje zakonodavstva naklonjenog poduzetništvu samo su neke od stvari za koje mnogi misle da ovise o perspektivi ulaska u Uniju, pa je jasna bojazan od gubitka interesa u slučaju zastajanja ili odgađanja.

Prednosti od odugovlačenja ima, ali malobrojne su i kratkog vijeka. Neven Mimica, zastupnik u Hrvatskom saboru, upozorava na sve jače protekcionističke težnje u Uniji koje bi Hrvatskoj mogle poslužiti u smislu ‘opreznog odmjeravanja kojim će se mjerama gospodarske, industrijske, strukturne i regionalne politike nositi s nadolazećom krizom, pogotovo u perspektivi odgađanja članstva’. Gledajući prednosti i nedostatke, teško je naći dovoljno dobar argument za obranu odgađanja ili odustajanja od Europske unije, što Hrvatsku stavlja pred nemoguć izbor. Kako sada stvari stojte, mora ili popustiti, ili se pripremiti za čekanje dulje od željenoga.