Naše je istočno susjedstvo i dalje politički nezavršen prostor, a postojale su realne političke namjere ‘jedne države’ da Hrvatsku uvuče u taj proces kao dio stalne balkanske nestabilnosti.
No bio je to samo efektan odgovor susjedima Pahoru i Žbogaru, koji se uz prešutnu britansku potporu mjesecima igraju proceduralnih mogućnosti Europske unije. Njime je hrvatski politički establišment pokazao da je prihvatio pravila EU-igre. Predstava je velika, učinak malen. Nakon političkog dramaleta put za slovensko deblakiranje hrvatskih pristupnih pregovora bit će, vjerojatno, malo otvoreniji, spor u vezi s razgraničenjem Piranskog zaljeva vjerojatno će se zamrznuti, ali nakon toga vjerojatno će nastati britanska blokada zbog tzv. topničkih dnevnika, a onda će, možda, Slovenci ponovno odmrznuti pitanje Piranskog zaljeva…
Postavljanje novih nemogućih uvjeta opet aktualizira pitanje: treba li nama uopće EU? Jer to je EU koji dopušta da jedna mala nova članica zlorabi internu proceduru da bi negirala međunarodno pravo i otela susjedu nešto teritorija. To je EU koji nije riješio nijednu ozbiljniju krizu, ni unutarnju ni vanjsku.
To je EU koji se pokazao veoma nesolidarnim prema novim, istočnim članicama u aktualnoj krizi, pustivši ih da potonu. Jer prioritet je razvijenih starih članica zaštititi vlastito nacionalno gospodarstvo. Osim toga, oni koji bankrotiraju poslije su jeftiniji za preuzimanje. Taj je EU u svojoj političkoj biti, zapravo, nekoliko moćnih zapadnoeuropskih država koje su češće suparnice nego saveznice. Ali u tom složenome mehanizmu politike EU i birokracije Europske komisije i nove, manje razvijene članice mogu ostvariti svoje interese. To su i činile, većini se isplatio. To je taj minimum zajedničkog interesa, bez iluzija.
Dakle EU nikad i nije bio drukčiji. Zato je lažna dvojba: treba li nama danas uopće takav EU? Treba. Čak ako se u ovoj krizi raspadne? U EU nema vodstva ni za raspad. Vjerojatno će se tek sadržajno više pomaknuti prema jedinstvenom tržištu, a političke će funkcije postupno odumirati. I upravo takav, labaviji EU dobro bi nam došao kao svojevrsni zapadni politički okvir. Jer naše je istočno susjedstvo i dalje politički nezavršen prostor, a postojale su realne političke namjere ‘jedne države’ da Hrvatsku uvuče u taj proces kao dio stalne balkanske nestabilnosti. Članstvom u NATO-savezu ta je opasnost otklonjena. No tu bi poziciju članstvo u jednom labavijem EU učvrstilo. Ali ono za Hrvatsku više nije vremenski imperativ, a za EU svaka je odgoda pokazatelj njegove političke slabosti.
Danas, više nego prije, u postupku uklanjanja slovenske granične blokade, a zatim i britanske zbog takozvanih, nepostojećih topničkih dnevnika, hrvatska politika ima priliku uvjerljivo razotkriti svu groteskost tzv. političkih uvjeta koje je morala ispunjavati da bi dobila ulaznicu za EU. Baš kao što sada razotkriva prirodu slovenskih zahtjeva za našim teritorijem. Ima priliku vratiti djelji političkog samopouzdanja i samosvijesti koju je izgubila utrkujući se s uvjetima i rokovima Europske komisije, pristajajući proteklih godina na europske uvjete bez kriterija i bez reciprociteta. Može to činiti bez onoga tipičnog hrvatskoga grča i inata, pokazujući da je napokon shvatila kako Hrvatska neće biti priljena u EU kad nađe 23 topnička dnevnika, nego onda kad uvjerljivo pokaže besmisao tog zahtjeva.