Goodwin

Fredericka Andersona Goodwina britanski mediji nazivaju, među ostalim, ‘karakterističnim zlikovcem našeg vremena’, koji je iz banke odnio 20 milijuna funti i ostavio je na teret poreznim obveznicima jer je država morala otkupiti 70 posto udjela da Royal Bank of Scotland spasi od propasti.

Koliko je duboka globalna kriza ne vidi se samo u kotacijama burzi, stimulacijskim paketima, izjavama punim očaja ili debatama stručnjaka. Njen opseg i ozbiljnost naći će se u onim sitnim, ali dinamitnim vijestima koje svakih nekoliko dana govore o ljudima koji su cijelu stvar zakuhali. Teško je naći malo nevinijeg bankara ili financijsa, ali ima i posebno teških slučajeva. Na primjer, Sir Frederick Anderson Goodwin, čovjek sasvim nedvosmisleno odgovoran za katastrofu jedne od najvećih banaka na svijetu, Royal Bank of Scotland, vlasnice najgoreg ikad zabilježenoga gubitka u britanskoj korporativnoj povijesti. Kao njen dugogodišnji kormilac, Goodwin je banci svojim ‘sjajnim’ vodstvom prisvrgao neto gubitak od 27 milijardi eura za 2008. godinu, dionicu od 65 penija i Vladin udjel od skoro 70 posto. Ogorčeni Britanci možda bi sve to nekako i prežvakali jer gubitak je uračunat u rizik, krize su neizbježne itd. No, kad je britanska javnost shvatila da je Goodwin išetao iz banke sa 700 tisuća funti godišnje mirovine, stvar je dobila sasvim novu dimenziju. Nakon bure re-akcija i zgražanja, osobnog očitovanja premijera Gordona Browna i mnogih drugih odličnika, Goodwin nije ni trepnuo. On smatra da je svoju masnu mirovinu zaslužio s punim pravom i ne namjerava je vratiti, a kako se čini neće ni morati jer su pravne mogućnosti ograničene. U međuvremenu, banka je bila u slobodnom padu koji je zaustavila država s više od 20 milijardi funti pomoći, a što je daleko važnije, pomogla joj je iskratiti 325 milijardi funti toksičnih sredstava kroz Garancijski program. Predsjednik Banke Philip Hampton za teškoće je prozvao ‘tubulencije bez presedana’ na financijskim tržištima, potpuno zaboravivši tko ih je uopće izazvao.

Ipak, voda je do grla i političarima, pa je bacanje mesa gnjevnim masama neizbježno. To znači razne parlamentarne odbore i ispitivanja, ali, interesantno, još bez i jednoga zakonskoga gonjenja. Svijet je na koljenima, a dosad nitko još nije završio u pravoj sudnici, štoviše, mnogi su izašli iz igre sa sjajnim financijskim paketima. Umjesto toga, vlasti se bave predstavama za javnost, od kojih je posljednja u nizu bila farsa pred parlamentarnim odborom za financije gdje su Sir Tomu McKillopu, bivšem predsjedniku Banke, i drugim višim direktorima Banke zastupnici zaprijetili da će možda zakonski odgovarati za 16 milijuna funti težak ‘zlatni padobran’ kojim je famoznom Goodwinu omogućena prijevremena mirovina uz dobrovoljnu ostavku, čime joj je vrijednost porasla dvostruko.

Na klupi prozvanih bili su Bob Scott, bivši direktor, te posebice lord Myners, koji je navodno odobrio spornu mirovinu netom prije kolapsa kompanije, ali, iznenađujuće, nije imao pojma ni o čemu, što mu je odbor smjesta povjerovao i velikodušno oprostio. Doduše, i da mu se kojim slučajem nije aktivirao ‘zlatni’, Goodwin bi nakon 60. godine života (sada ima 50), dosta nježno sletio sa ‘srebrnim padobranom’ od 416 tisuća funti na godinu, ali zašto uzeti manje, kad se može mnogo više? Naravno, s obzirom da su u pitanju Otočani, cijela afera odvija se u vrlo kurtoaznom i civiliziranom tonu, pa su se bankari iskreno ispričali široj javnosti svojim epskim brljanjima u bezbroj prilika. Štoviše, koristili su svaku priliku da se ispričaju, od prodavačice u trgovini do parlamentarnih odbora. Fred the Shred (Fred Rezač), kako su ga duhoviti sunarodnjaci u neka sretnija vremena zvali, i Tom McKillop izrazili su nedavno žaljenje pred parlamentarnim odborom za financije, u društvu svojih kolega iz HBOS banke, pritom pripomenuvši da su i oni kažnjeni za svoje nepodopštine gubitkom znatnih iznosa. Nisu propustili ni priliku uperiti prst u regulatorna tijela koja ih nisu na vrijeme upozorila na pohlepnu skupinu drumskih razbojnika koja jednostavno izmišlja novac kad im ga ponestane.

Potkoženi umirovljenik Frederick Anderson Goodwin rođen je 1958. i u povijesti će, osim po svojoj izdašnoj mirovini, ostati zapamćen kao direktor jednog od najvećih gubitaka u povijesti. Nadimak je zaradio davnih godina zbog svoje nesmiljenosti u rezanju troškova gdje god je stigao, iako, čini se, uglavnom tuđih, ali ne i svojih. Svoj ulazak u povijest počeo je ulaskom u novo stoljeće, završivši ga baš nedavno, prošli mjesec. Let je bio kratak i sadržajan. U nekih osam godina Fred je predsjedavao usponom lokalne banke do svjetskoga giganta, u jednom trenutku najveće kompanije na svijetu prema sredstvima (1,9 bilijuna funti) i pete najveće banke na svijetu prema vrijednosti dionice, da bi s financijskim nevremenom, ili, točnije, otkrivanjem razloga takvog strelotvog skoka, otišao u sramoti i vrlo bogat. Još u listopadu prošle godine vješti je bankar osjetio otkud vjetar puše i uz Vladin diskretni mig prihvatio prijevremenu mirovinu, napuštajući brod koji tone u siječnju, mjesec dana nakon što je banka objavila rekordni gubitak.

Mnogi bi prema njegovoj tituli danas brzopleto zaključili da je riječ o izdanku stare loze, pažljivo kondicioniranom za velika dostignuća, ali bili bi posve u krivu. Čovjek je tek izdanak loze električara i, kao iz onog štosa u američkim filmovima, prvi je u svojoj obitelji išao na fakultet. Pravnik po struci s diplomom Sveučilišta u Glasgowu, svoj profesionalni život počeo je u računovodstvenim vodama tvrtke Touche Ross, postavši kvalificirani računovoda 1983. godine. Napreduje brzo i postaje direktor Shore Brothersa, zadužen za pripremanje najvećega industrijskog poslodavca u Sjevernoj Irskoj za privatizaciju 1989. Svoj istinski talent koji će mu priskrbiti nadimak iskazat će nešto kasnije vođenjem likvidacije Bank of Credit and Commerce Intl.-a nakon njegovoga kolapsa 1991.

Sretan dan kada se definitivno odlučio za prelazak u bankarstvo došao je nakon rada na češljanju poslovanja (due diligence) Clydesdale Banka, prije nego ga je preuzeo National Australia Bank 1987., i onda opet prije preuzimanja Yorkshire Banka, gdje je zapeo za oko šefu National Australia Banka Donu Argusu, koji ga poziva na mjesto zamjenika šefa kupljenog Clydesdalea 1995. Samo godinu kasnije postaje šef bankovnih operacija u National Australia Banku. Negdje u to vrijeme stigao je spomenuti nadimak, kao rezultat njegove beskrajne potrage za efikasnošću, uglavnom očitovane u rezanju troškova. Postojao je, inače, i drugi nadimak, ne tako nježan – Korporativni Atila.

U banku u kojoj će zaista ostaviti trag, Royal Bank of Scotland, stiže 1998. godine na mjesto zamjenika šefa i predsjednika Sir Georgea Mathewsona, čovjeka s ambicijom izdizanja iz regionalne na svjetsku razinu. Plan je bio jednostavan i glup. Kupovati sve što se može. Šoping počinje kupnjom NatWesta, medijski vrlo popraćenom, s obzirom da je dotična banka u trenutku akvizicije bila tripot veća od RBS-a. Za taj je šlager RBS platio 23,6 milijardi funti, a poznavatelji će kasnije reći da je Goodwin igrao ključnu ulogu, usprkos činjenici da je za dogovor načelno bio zadužen njegov šef Mathewson. Stvar je očito bila prepoznata, pa je sljedeće, 2001. godine, junak te priče napokon postao glavni i odgovorni RBS-a. U svoj opus ubrzo je dodao otpuštanje 18 tisuća ljudi u sklopu konsolidacije obavljenog spajanja.

Niz se nastavlja hripcom financijskih institucija diljem svijeta, uključujući irskog First Active hipotekarnog igrača, britanske osiguravatelje Churchill i Direct Line, američki US Citizens Financial Group, da bi 2004. zgrabio Charter One za, kako se tvrdilo, uvelike pretjeranih 10,5 milijardi dolara, čime RBS postaje sedma bankovna operacija u SAD-u. To su sretna vremena učetverostručenih sredstava i rastuće zarade, ali i sve većeg upletenja u nezgodno tržište investicijskog bankarstva. Do 2008. RBS je peta najveća banka na svijetu prema tržišnoj vrijednosti, čemu u velikoj mjeri pridonosi njegova sklonost osiguranim otkupima (leveraged buyouts), jednoj od izmišljotina koje su kumovale trenutačnom krahu.

Prve kritike Goodwin će osjetiti na svojoj koži još 2005. kad su njegovi dioničari izgubili strpljenje za neprekidne kupnje i manjak istinske poslovne strategije. Kupnja koja je prelila čašu investitora bio je ulazak u Bank of China, manjinskim udjelom za relativno malih 1,6 milijardi dolara, ali očito nije bila stvar novca, nego načela. Svoje obećanje uznemirenim dioničarima da neće više sumanuto kupovati ubrzo je prekršio iduće godine, namirivši krv nizozemskog ABN Amra, koji je bio pod pritiskom hedge fondova da se razlomi na manje cjeline. Njihov šef vjerovao je u dogovor RBS-a i fonda Tosca, kojim je slučajno predsjedavao stari prijatelj Mathewson koji je, u duhu tog prijateljstva, preporučio prihvaćanje ponude RBS-ova konzorcija, na štetu banke Barclays. Nakon niza peripetija, postignut je dogovor u listopadu 2007., u zoru kraha i kad je već pala prva žrtva – Northern Rock.

Bila je to kap koja je prelila čašu, opteretivši RBS za još 71 milijardu eura, taman u vrijeme kad nije bilo preporučljivo imati manjak novca u blagajni, ali i izloživši ga ABN-ovom poslovanju na tržištu drugorazrednih hipotekarnih kredita. Ipak, šopingoholija nije bila jedini razlog katastrofe, nego i rastuća izloženost investicijskom bankarstvu putem raznih američkih podružnica. Nakon kolapsa i ulaska Vlade, Goodwin je pristojno zamoljen da ode, ali njegovi su mu se kolege očito sažalili i odlučili mu olakšati teške umirovljeničke financije. Izvješća će kasnije reći da se Goodwina smatralo jednom od ‘najarogantnijih osoba u Cityju’. Na dan objave njegova odlaska dionica tvrtke vrijedila je 65,7 penija. Interesantno, usprkos svemu tome, list Daily Mail ustvrdio je da je ‘njegovo poznavanje financija u alfa razredu’ i da ‘vjerojatno neće biti jedan u nizu nezaposlenih bankara’, valjda temeljeno na rezultatima. Kako se kaže, njegova postignuća govore za njega. Kasnije cjepidlačenje pokazalo je da čovjek zapravo nikad nije imao nikakvo tehničko poznavanje bankarstva ni formalne bankarske kvalifikacije. U siječnju ove godine medijski se pogled ponešto izmijenio pa su ga, među ostalim, nazvali ‘karakterističnim zlikovcem našeg vremena’, koji je iz banke odnio 20 milijuna funti i ostavio je na teret poreznim obveznicima.