e li bolje uložiti u Googlev dionicu ili u uncu zlata? Kada je to pitanje za burzu odlične 2005. postavio analitičar američke tvrtke Montley Fool Rick Munarritz, svi su mu se smijali, od ulagača do kolega. U tom trenutku vrijednost navedene dionice i unce zlata bile su podjednake, oko 700 dolara. Lanjsku, 2008. godinu Googleova dionica završila je s 307 dolara vrijednosti. Unca zlata, 31 gram, tada je iznosila 866 dolara. Munarritzu se danas više nitko ne smije.
New York Times tada je napisao tekst o tom analitičaru te tako i posljednje skeptike potaknuo na razmišljanje o alternativnim načinima ulaganja. Kao i u Americi, tako i u ostatku svijeta, globalna je kriza utjecala na dramatičan gubitak vrijednosti dionica, udjela u fondovima te pad cijena nekretnina. Povjerenje je izgubljeno i trebalo je hitno pronaći ‘mirnu investicijsku luku’ u kojoj se novac do završetka krize može što bezbrižnije sačuvati i pritom po mogućnosti oploditi.
Investiranje u zlato, čija se cijena u posljednjih pet godina gotovo utrostručila, s 374 dolara za uncu na oko 930 danas, te u dijamante, čija je vrijednost u samo godinu dana kad je riječ o 5-karatnim investicijskim ‘kamenčićima’ narasla 74 posto, pokazalo se kao mudro dugoročno rješenje. Najveći svjetski fond koji ulaže u zlato, SPDR Gold Trust, u prošlom je 2008. trgovao s 13,8 milijuna poluga na dan. Ove, 2009. godine bilježi rezultate od 19,7 milijuna poluga na dan.
Iz Morgan Stanleyja, najveće svjetske tvrtke za pružanje financijskih usluga, obznanili su da će zlato u 2009. biti najsigurnija investicija te pritom i predvidjeli da će njegova cijena po unci do 2010. doseći 1.000 dolara i stabilizirati se na tom iznosu. Razlog? ‘Palo je povjerenje u papirnati novac’ kažu iz Stanleyja. Kao i u svakoj krizi, ljudi se logično okreću zlatu.
Vjerojatno poneseni istom logikom, analitičari iz tvrtke Citic Securities Co. otišli su čak i korak dalje pa su predvidjeli da će unca zlata do 2012. vrijediti 1.075 dolara. Ostvarilo se to ili ne, zlato je trenutačno ‘in’.
To su, čini se, prepoznali i Hrvati. No, za razliku od stanovnika EU, hrvatski državljeni imaju nekoliko državnih zapreka za takva ulaganja. Investicijsko zlato ili dijamanti u Hrvatskoj ne postoje kao pojam, smatraju se lukusznom robom te se sukladno tome na njih plaća porez od 30 posto te PDV od 22 posto. Ako se uvozi zlatna poluga ili dijamant, tom nametnu treba pribrojiti i pet posto carine. Protivno pravilima EU, zapravo se tretiraju kao nakit. Onima koji se ogluše na navedene propise država je zakonom poručila sljedeće: ‘Tko protivno propisima proda ili kupi zlato ili zlatni novac koji imaju znatnu imovinsku vrijednost, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine’. Treba li uopće reći da zarada od takve investicije ni po čemu nije drugačija od one na bazi udjela i dionica, ali čini se da zakonodavac o tome nije razmišljao.
