DENIS POPOVIC Krojaé za vojske i policije

Samo je pola sata prije Denis Popović u Ministarstvu obrane potpisao ugovor težak otprilike 160 milijuna kuna. U ime konzorcija 14 hrvatskih tvrtki predvođenih njegovim Kroko Internationalom ugovorio je izradu odora za svih 18.000 hrvatskih vojnika. Na sastanak koji smo prošli petak zakazali u terminu za koji je bilo malo vjerojatno da će ga moći poštovati ipak nije zakasnio ni sekundu. U međuvremenu, putujući na drugi dio grada, čak je stigao navratiti u jednu zlatarnicu. Naime, poslovni je uspjeh toga dana odlučio okruniti i na privatnom planu. Zaručnički prsten koji je pritom kupio majci svoje druge kćeri Vilde trebao bi za nju biti iznenađenje sve do čitanja ovih redaka…

Direktor i suvlasnik privatne tvrtke za proizvodnju vojne i policijske opreme unatoč recesiji i općoj gospodarskoj apatiji prošli je tjedan tako ugovorio dva posla svoga života.

Odmah nakon objave vijesti iz MORH-a pozornost je skrenuta prema Popoviću. Tko je čovjek koji u mirovinu šalje američke odore s poznatim ratnim ‘woodland’ uzorkom i hrvatskog vojnika odijeva u digitalni uzorak hrvatske zastave? Pritom to čini i za manje novca. Je li, možda, riječ o nekomu komu je poslovni uspjeh pao s neba, nadovezali su se odmah na tu vijest oni manje benevolentni. S druge strane nešto starijim čitateljima takav površan zaključak teško pao na pamet. Naime, Denis Popović treća je generacija stare zagorske, pa onda i zagrebačke, obrtničke obitelji koja je još prije pola stoljeća, kad je o proizvodima od kože riječ, uspjela postati modna meka ondašnjih dama i gospode. Prodavaonica Kroko na današnjem Trgu bana Jelačića, u kojoj su šegrovali Denisov djed Josip, a zatim i otac Vladimir, početak je njihove obiteljske priče o uspjehu.

Moj je djed iz Zagorja u Zagreb došao kao konjušar, a otac je bio kožarski šegrt. No radili su kao moj brat Žarko i ja danas, od jutra do sutra. Tako smo već 1968. torbe i remenje izlagali na sajmovima u Milanu i Parizu. Bilo je dobro sve do 1990. i početka rata, kad je sve stalo. Preko noći je donesena odluka da se preorientiramo na proizvodnju vojne opreme. To su temelji današnjega Kroko – priča Popović s ponosom o svojoj tvrtki.

A kako i ne bi. Ovogodišnji Krokov prihod trebao bi biti veći od 100 milijuna kuna. U idućem razdoblju očekuje pak godišnji rast ne manji od 30 posto: – Lako je to danas reći, ali daleko od toga da je bilo lako. Tvrtka je toliko puta od 1990. do 2000. bila pred bankrotom da je nama taj pojam bio poput šale. Proizvodnja za vojsku, a država ti ne plaća. U tom razdoblju katkad smo plaća za svojih 50-ak radnika isplaćivali tako da smo ih vodili u prodavaonice i kupovali im hranu na Americanovu karticu. Bilo je komplicirano zato što je vodstvo RH Alana preferiralo trgovce, a mi kao proizvođači bili smo posljednji za plaćanje dugova – prisjeća se Popović vremena kad je došao u sukob i s generalom Vladimirom Zagorcem.

Suradnju s HV-om prekinuli smo 1999., a onda je počeo rat na Kosovu, gdje smo, na sreću, uz pomoć UN-a uspjeli ugovoriti posao opremanja kosovske vojske i policije. Četiri godine radio sam na Kosovu, a osim odora prodavao sam čak i sladoled da bismo preživjeli.

U to vrijeme još vrlo mlad, Popović se ipak trudio zadržati nešto one ljudi svojstvene ljudima ‘ispod tridesete’. Do osamnaeste je igrao vaterpolo u Mladosti, pa čak i za omladinsku reprezentaciju bivše države, a onda je u kinu prvi put pogledao film ‘Kum’. Sljedeći dan sjeo je na vlak i na dva mjeseca otišao na Siciliju u mjesto dijela filmske radnje, zloglasno selo Corleone. Kad se napokon, na sreću užasnute obitelji, vratio kući, odlučio je voziti reli. Ubrzo i Formulu 3. Iz tog doba zauvijek će pamitati dan pogibije velikog vozača Formule 1 Ayrtona Senne u Italiji. Naime, Popović se sa Sennom družio u posljednjim trenucima njegova života, odnosno prije početka utrke u Imoli koju Brazilac nije dovršio. Sa Sennom posljednji, a s Janicom Kostelić kao dio tima skijaškog saveza prvi u cilju kad je počela kariru osvajanja pobjedničkih postolja. Što je u međuvremenu bilo s tvrtkom koja mu je ipak bila prva osobna, ali i obiteljska dužnost?

Kroko je, pristajući raditi u minusu, 2003. napravio ključan iskorak. Tada su hrvatski vojnici otišli u Afganistan i mi smo ih odlučili opremiti. Odjednom, preko noći, svi su počeli pitati kakva je to oprema i gdje ju se može nabaviti. Naknadno smo dobili i NATO-ov certifikat, pa su se narudžbe počele toliko gomilati da ih danas moramo odbijati. Pojednostavljeno potpisivanje ugovora s MORH-om napokon će nam omogućiti da povećamo proizvodnju i za inozemne vojske i policije, od čega bi korist trebalo imati i 25 domaćih tvrtki s kojima surađujemo i 3.000 njihovih radnika – kaže.

A popis tih vojski i policija doista je impresivan. Njemačka policija, njezini kolege iz Švedske, Švicarske, Austrije, Saudijске Arabije, Ujedinjenih Arabskih Emirata, Kuvajta, Kazahstana vojska Crne Gore… samo su dio onih koji kupuju u Kroku. Do sada je proizveo čak 3,5 milijuna dijelova vojne i policijske opreme. Svaki interventni policajac na nogometnim stadionima u Europi odjenuo se u toj hrvatskoj tvrtki.

Što je ostalo i gdje je kraj Krokovim planovima? Već je uspio u nekim nemogućim situacijama kao što su opremanje vojske zemlje protiv koje je Hrvatska do jučer ratovala (Crne Gore), proizvodnja odore koju protivnički snaperist vidi teže nego američku (HV) ili pak odijevanje njemačkih specijalaca. Sudeći prema Popovićevim riječima, kraj se i ne naređe. A kriza?

Moj je otac radoholičar otac. On i djed naučili su mene i brata da u životu ne uspijeva samo onaj tko se ne trudi dovoljno – zaključio je Popović.