Sudovi moraju brže ostvarivati prava vjerovnika

• koji dovodi do pravog tsunamija u pravnom sustavu, morat će se sjetiti i temeljito uskladiti pravni sustav da se izbjegnu kontradikcije i praznine koje znatno otežavaju primjenu, što je također jedan od uzroka stanja u pravosuđu.

Može li se pravnim sredstvima zaustaviti praksa neplaćanja dospjelih obveza? – Kad je u pitanju neplaćanje, od institucionalnih sredstava u borbi protiv toga najvažnija je uloga sudova. Na sudu bi vjerovali morali brzo ostvarivati svoja prava.

Je li to kod nas moguće? – U ovim uvjetima teško. Sudovi su pretrpani predmetima. Neki propisi omogućuju dužniku da stalnim stavljanjem prigovora oteže postupak. Nerijetko vjerovali ima presudu, ali je ne može ostvariti.

Imamo li suce osposobljene za brzo suđenje u vjerovalno-dužničkim sporovima? – Mogli bismo imati takve suce, međutim, problem nije lako riješiti, jer ima i onih koji baš i ne rade kako bi se reklo potpuno ‘prema zanatu’. Ne postupa se uvijek tako da se odmah raščisti što je nesporno, a što sporno, da se ocijeni koje će se dokaze izvoditi, a koje ne. U vlastitom sporu u 2008. ustanovio sam da sutkinja koja je sudila u predmetu nije znala za izmjene i dopune Zakona o parničnom postupku iz 2003. iako je na njih bila upozorena u podnesku, što se vidi iz odluke i njezina obrazloženja. Primoran sam vjerovati da je to samo nedopustiva iznimka. Nerijetko i drugostupanjski sudovi ukidaju pravostupanjske presude u predmetima u kojima bi ih mogli preinaciti. A onda prvostupanjski sudac ne zna što misli drugostupanjski, pa radi opreza odluči provoditi sve što mu stranke predlože, zlu ne trebalo. Rezultat su neprimjereno dugi postupci i zatranost sudova predmetima. U tome treba više sudaca hrabrosti. Očito moramo malo potaknuti i sudaca struku.

Kako se u tome snalaze menadžeri? – Najčešće ugovaranjem raznih instrumenata osiguravanja tražbina. Ali i u ovršnim postupcima dužnici mogu uložiti prigovore zbog kojih se postupak ovrhe na osnovi instrumenta osiguranja privremeno zaustavlja i stranke upućuje na parnični postupak, tako da je sve opet na početku.

Jesu li fiducijarna osiguranja sigurnija? – Najčešće ih primjenjuju banke kao osiguranje otplate kredita. Ta se osiguranja mogu ugovarati za sve, ali zbog troškova i formaliziranja u vezi s njihovim korištenjem nisu prikladna baš za svaku tražbinu, naročito ne za osiguranje manjih tražbina iz svakodnevnog poslovanja, premda postoje mehanizmi i za to.

Ima li još uvijek situacija u kojima vjerovalci ne podnose zahtjeve za stečaj dužnika jer znaju da u stečaju nemaju šanse naplatiti svoje dospjelje neplaćene tražbine? – Da, to su ekstremni slučajevi. Vjerovalci koji želi pokrenuti stečajni postupak mora uplatiti nemali iznos predujima za troškove postupka, a često je mala ili nikakva izglednost naplate pa se jednostavno odustaje. No, kad zaprijeti zastara, menadžer ipak na kraju mora utužiti tražbinu, jer u protivnom je on odgovoran društvu u kome radi zbog toga što nije na vrijeme poduzeo sve što je mogao da se ona podmiri.

Hoće li ova kriza iznjedriti novu, mnogo strožu regulaciju tržišta? – Takvi veliki lomovi uvijek izazivaju ekstremne reakcije. Da, očekujem jačanje regulative, možda i više nego što bi to objektivno bilo potrebno. U strahu su velike oči.

Hoće li to izazvati konačnu atrofiju propisa? – Što tisuća stranica pravne stečevine EU neprihvatljivo je. Sad je već sve to zagušeno tako da će se morati napraviti deregulacija. Tih sto tisuća stranica europske pravne stečevine morat će se primjenjivati i to neće biti lako, bit će ozbiljnih teškoća. Mislim da će se u jednom trenutku morati početi sređivati stanje, tako da će se morati ići u deregulaciju, samo pritom se ne smije biti ekstreman kao što se sada ekstremno povećava broj pravnih normi. Prevelik broj propisa ne znači uvijek i pravnu sigurnost. Sve treba svesti na pravu mjeru.

• Da je cijela stvar završila u medijsima, u naslovu bi bilo ime moje tvrtke, a kriminalac bi bio naveden inicijalima – ogorčen je Petrinec, koji svoj ugled i ugled svoje tvrtke pomno čuva smatrajući da je miran san najdragocjenije što ima. Ipak, svjestan je da je zavladala neimaština i da ljudi imaju goleme probleme, zbog čega se počinju snalaziti na različite načine.

Iako Petrinec kaže da je sâm odlučio baviti se prijevoznim poslom, s nostalgijom se prisjeća vremena u kojem je počeo raditi, kad je njegova tvrtka bila SPO (društvo s potpunom odgovornošću) te kad je za svoje poslovanje jamčio cijelom svojom imovinom. – To je bio odličan dio posla jer su poduzetnici imali mnogo više odgovornosti. Kad smo se po sili zakona preregistrirali u trgovačko društvo, na što nas je zakon obavezao, kola su krenula nizbrdo. Na tržištu se počelo svaštariti: nitko nije određena grana djelatnosti pod određenom šifrom, nego se svi mogu baviti svime. I danas mi je nepojmljivo da u dogovoru za posao možete razgovarati o milijunskim iznosima, a imate kapital od 21 tisuću kuna – kaže Petrinec. On je svoju tvrtku dokapitalizirao iako kaže da ga svi od toga odgovarali. Kao najveći problem u poslovanju ističe tešku naplatu, za koju kaže da se teško može riješiti.

• U segmentu održavanja vozila, kao i u svemu drugom, najveći je problem prevelik unutarnji dug koji se stalno povećava i čije se plaćanje produljuje. Ljudi koji namjeravaju platiti popravak i žele da im vozilo bude ispravno, ne mogu ispuniti tu svoju obvezu jer nisu naplatili ono što su napravili – kaže Petrinec.

U posljednje vrijeme ga uzravnavaju česte carinske kontrole goriva, za koje kaže da ne samo da nisu pravedne nego su i nelogične. – Ako moj vozač natoči gorivo na crpki i ima račun za to gorivo, a nešto se na kraju pokaže neodgovarajućim, kako je moguće da ta crpka ne snosi nikakvu odgovornost, već je sva na prijevozniku? – pita se Petrinec. Dolazi do smiješne situacije u kojoj se čini da je carinskoj kontroli važnije što je u spremniku negoli u kamionu. A on samo želi da ga puste da radi i on će svoje obveze ispuniti, ali želio bi da i drugi izvrše svoje obveze prema njemu i da u sustavu bude više reda. Uza sve probleme s kojima se suočava Petrinec kaže da mu je trenutačno važna samo jedna, slatka briga. Veoma bi brzo, naime, trebao prvi put postati djed.

Problem naplate potraživanja, jedan od najvećih neprijatelja profitabilnog poslovanja, poznat je svakom prijevozniku. Tako Branko Petrinec sada, u ožujku, naplaćuje posao obavljen u lanjskom kolovozu, što mnogo govori o tome što prijevoznici proživljavaju. – Nije to samo priča, postoje brojke koje jednostavno dokazuju razmjere problema, papiri koji svjedoče o tome u kojem nam se roku plaća. Deset puta moramo zvati da bismo naplatili nešto od prošle godine i sve više se moramo baviti stvarima koje uopće nisu naš posao – kaže Petrinec, kojeg ljudi nered s kojim se svakodnevno susreće.

Hrvatski je sabor ratificirao sporazum s EU o sudjelovanju Hrvatske u programu ‘Marco Polo II’ kojim se hrvatskim privrednicima omogućila uporaba nepovratnih financijskih sredstava u području prijevoza. Cilj je programa smanjiti opterećenje cestovnog prometa i njegov negativni učinak na okoliš preusmjerenjem s cesta na priobalnu i unutarnju plovidbu te željeznicu. Program traje od 2007. do 2013. s ukupnim proračunom od 450 milijuna eura za 27 država članica. Države koje nisu članice EU mogu sudjelovati ako sklope Memorandum o razumijevanju s EU i uplate troškova osiguranja. Tako se omogućilo i sudjelovanje Hrvatske. Upravo je u tijeku natječaj za 2009., koji se zaključuje 8. svibnja. Program podupire projekte na međunarodnim prometnim dionicama, što znači da projekte mogu prijavljivati konzorciji sastavljeni od najmanje dvaju ili više subjekta, osnovani u najmanje dvjema državama članicama ili jednoj državi članici i jednoj bliskoj trećoj zemlji. Program koordinira Glavna uprava za energetiku i promet (DG-TREN), a u Hrvatskoj je za provedbu zadužen MMPI. Hrvatska udruga za promicanje međunarodnog prometnog povezivanja (SPC Croatia) kao koordinator projekata pomaže svim gospodarstvenicima informirajući ih ili aktivno sudjelujući u pripremi projektne dokumentacije.