Svakodnevno se nalazimo u situacijama koje u nama izazivaju potrebu da koristimo prastaru obrambenu formulu ‘borba ili bijeg’, koja je generacijama naših predaka omogućavala preživljavanje. Najčešće nismo ni svjesni da je primjenjivamo. Problem je u tome što nas, u današnjem načinu života, kemijske reakcije naših obrambenih mehanizama drže u fazi pripravnosti i kad je opasnost već davno iza nas. Neprestano očekivanje udarca koji će nas srušiti na koljena čest je uzrok obolijevanja. Posljedica stalnog stava spremnosti na ‘borbu ili bijeg’ koji nas drži pod pritiskom obori nas napokon uslijed nakupljenog stresa.
Jedan od takvih stavova je i potreba da uvijek reagiramo baš kako treba. U stalnoj težnji savršenstvu, ma koliko svjesni bili činjenice da nam to škodi, lupamo se po glavi nakon svake pogreške i svakog, pa i najmanjeg, gubitka prihramnosti. Ljutimo se sami na sebe što reagiramo procjenjujući jesmo li ili nismo mogli bolje postupiti. Možda je mudrije sjetiti se da je ‘ljudski griješiti, a božanski praštatiti’. No, ako baš želite potruditi se da biste bili najkvalitetniji što možete, postoji način na koji samima sebi pomažemo da ta težnja ne bude stalni izvor frustracija.
Formula za postizanje toga željenog cilja jest uvijek sebi postavljati pitanja, ali i biti spreman odustajati od vlastitoga neprihvatljivog ponašanja na način da odustajemo od svojih obrazaca čim ih osvijestimo, pa i u trenutku kada smo ‘u sukobu’. U tom slučaju u svakoj situaciji sebi postavljajte sljedeća pitanja: ‘Što se zapravo događa?’, ‘Kako se u ovom trenutku osjećam?’, ‘Je li moja reakcija autentična?’, ‘Što mogu dobiti promjenom svoje reakcije?’ Trebat će prilično volje i napora da tijekom događaja u kojem se osjećate na bilo koji način ugroženi sebi i postavite ta pitanja, ali vježba čini čuda. Oprostite sebi kad u tome ne uspijete, ali ne prestajte pokušavati.
