-
Nacionalni program – usmjeren prema izgradnji administrativnih i pravosudnih kapaciteta za članstvo, a odnosi se na jačanje institucija radi što kvalitetnijeg ispunjenja obveza za pristupanje EU, ponajprije u smislu usvajanja pravne stečevine.
-
Operativni program za regionalnu konkurentnost – u sklopu tog programa koji predviđa jačanje pojedinih zaostalih regija postoje tri osnovna cilja: poboljšanje razvojnog potencijala regija, jačanje konkurentnosti ukupnoga gospodarstva i tehnička pomoć.
-
Operativni program za promet – imajući na umu relativno dobru razvijenost prometne infrastrukture u Hrvatskoj, taj program naglasak stavlja na željeznički promet kao najslabije razvijen segment u kvaliteti prometne infrastrukture i, u kasnijim fazama, razvoj unutarnjih plovnih puteva, još jednog nerazvijenog dijela prometne mreže.
-
Operativni program za zaštitu okoliša – u sferi zaštite okoliša, Unija je locirala dva ključna područja koja zahtijevaju znatna ulaganja, a to su infrastruktura za gospodarenje otpadom te infrastruktura za vodoopskrbu i pročišćavanje otpadnih voda.
-
Operativni program za razvoj ljudskih potencijala – odnosi se na unapređenje administrativne sposobnosti u sferi zapošljavanja, obrazovanja i socijalne inkluzije, kao i na koordinaciju s nevladinim sektorom, s fokusom na razvoj obrazovanja odraslih u skladu s konceptom cjeloživotnog obrazovanja.
-
Operativni program za ruralni razvoj – namijenjen pripremi buduće članice za sudjelovanje u Zajedničkoj poljoprivrednoj politici. Korisnici su prije svega poljoprivrednici, poljoprivredna gospodarstva, obrtnici, jedinice lokalne samouprave te sve pravne i fizičke osobe koje ispunjavaju službene uvjete sudjelovanja.
-
Dodjeljivanje se provodi na dva načina – kaže Klement Srna iz konzultantske tvrtke specijalizirane za pretpristupne fondove EU, RR&Co. – To je poziv na dostavu prijedloga projekata i poziva na natječaj. U slučaju prvog, dodijeljena sredstva su nepovratna i odnose se na sufinanciranje projekata koje uglavnom sami predlagatelji pripremaju, ali s obzirom na to da je riječ o nepovratnim sredstvima, dio potrebnog novca predlagatelj mora i sam namaknuti.
Osim toga, još je jedna zanimljiva caka u ovom tipu natječaja – ne smije se stvarati profit tijekom trajanja projekta jer se dobija više novca nego što je troškova, no za vršetkom projekta rezultati ostaju u vlasništvu predlagatelja i on njima raspolaže. Poziv na natječaj, s druge strane, bitno je drugačiji koncept jer je dokumentacija unaprijed podrobno određena i zna se točno što se i pod kojim uvjetima traži. Projekt je, dakle, gotov, pa se ovim natječajem traži najbolji izvodič, što je najbolja prilika za privatni sektor.
Poželjne udaje za taj fond uglavnom određuje natječajna dokumentacija za svaki pojedini natječaj, iako postoje i neki načelni uvjeti, uglavnom vrlo racionalne naređen poput onog koji propisuje da tvrtka ne smije biti u stečaju ili likvidaciji, da šef organizacije koja se natječe ne može biti osoba koja je pravomoćno osuđivana itd. Ipak, možda najzanimljiviji uvjet, koji ljudi često zaboravljaju upozorava Srna, jest nužnost podmirenja svih poreznih obveza i ostalih doprinosa državi.
Prikazano na primjeru, za drugu komponentu IPA-e, područje prekogranične suradnje između Slovenije i Hrvatske, mogu se natjecati: regionalne i lokalne vlasti, javna tijela, državne agencije, nevladine i neprofitne organizacije, slobodni djelatnici u umjetnosti, razne gospodarske udruge, a jedini je preduvjet u svom projektu imati partnera iz druge države. Važno je spomenuti da, bez obzira na različitost komponenti sadržanih u IPA-i, najviše mogućih korisnika ipak je javni i institucionalni karakter, dok je gospodarstvo zastupljeno u osjetno manjem opsegu. Pretpristupni fondovi nisu namijenjeni izravno gospodarskim subjektima, odnosno njihovu poslovanju.
Još jedna pojedinost s kojom većina ljudi nije upoznata proizlazi iz razlika u dostupnom novcu, dogovorenim projektima i efektivnom užimanju novca iz tih fondova. Naime, na makrorazini, EU i države, Unija zapravo rezervira novac koji je na raspolaganju pojedinoj državi korisnici.
No, to je tek početak i lakši dio posla. Na državi je onda da pripremi cjelovit i funkcionalan sustav korištenja i distribucije novca iz EU (decentraliziranje), nešto u čemu je Hrvatska pokazala vrlo loše rezultate. EU sa svoje strane tada akreditira taj sustav. Kad je to postignuto, država raspisuje natječaje za koje je pripremila sve ključne elemente te pristupa ocjeni i odabiru najboljih ponuda. Oni odabrani sklapaju ugovor s državom. Jednom kad se projekt zaista pokrene, troškovnik odgovara dogovorenim te se u praksi mogu vidjeti rezultati, tek tada država korisnica traži povrat uloženog novca od EU, i kada Europska komisija odobri zahtjev za povlačenjem nekog iznosa iz EU, država može reći da je povukla sredstva iz europskih fondova. Put je, znači, dug i krivudav.
