EUROPA vs. SAD

Rijetko su kada dosad viđene toliko iscrpne pripreme kakve Europa prolazi posljednjih tjedana ususret velikom samitu G20 u Londonu zakazanom za 2. travnja. Poput svojevrsnog dana D, od velikoga, združenog iskrivanja na London očekuje se bar jedno manje čudo, a sve u svrhu učinkovitog plana za spas potonule svjetske ekonomije koja nikako da konačno počne disati bez aparata.

Kao i uvijek, Europljani su ozbiljno shvatili taj sastanak i zdušno se sastaju na pripremnim tečajevima u očajničkom pokušaju da usklade bar osnovna stajališta te pokušaju ostalim svjetskim silama prezentirati jedinstveno stajalište o ključnim pitanjima koja bi napokon morala dobiti neke funkcionalne i konačne odgovore. Kako sada stvari stojte, takav će dogovor vjerojatno poštiti kad se ekonomija vlastitom inercijom počne oporavljati.

Prvi u seriji važnijih pokušaja usklađivanja odigrao se 9. i 10. ožujka na sastanku ministara financija, gdje je na kraju veći zadatak bio odgovoriti na pljuske iz Amerike. A taj je planirani zadatak možda teži sada nego što je bio neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, kad su ratne rane i stara mržnja bile mnogo naglašenije. Europa je na udaru nekoliko različitih problema, od klimanja zajedničkog monetarnog sustava, i to od nešto respektabilnijih članica Irske i Grčke, do sve većeg razdora između stare, Zapadne, i nove, Istočne Europe, koja je nezadrživo grabila naprijed, ali, kako je sada jasno, na paru, odnosno na tuđem kapitalu i velikom zaduživanju, ovisnosti o izvozu na jedno, europsko tržište te napuhanim ekonomskim pokazateljima s premašnim temeljem u realnoj proizvodnji i odgovornoj monetarno-fiskalnoj politici.

Nadalje, nastaju i ozbiljne trzavice između nekoć nerazdvojnih prijatelja, pa tako francuski predsjednik Sarkozy dijeli pljuske susjedima na sve strane jer prema njemu ili troše premalo (Nijemci) ili previše (Britanci). Sto ljudi, sto ćudi, što znači da svaka velika europska ekonomija vidi svoj način izlaska iz krize iako je osnovna inspiracija ista. No to ljude nikad nije spriječilo da se potušku do krvi. Sljedeći problemčić odnosi se na prijetnje protekcionizma, kojeg se svi javno odriču, ali u njega suvereno tonu, što se osjeća i u Europi i u odnosima na globalnoj razini.

I na kraju, kao da sve to nije sasvim dovoljno materijala za stoljetno usklađivanje, Amerikanci uzburkavaju vodu zahtjevima koji Europljane očito irritiraju, i to ne bez razloga. Na spomenutom samitu početkom mjeseca, naime, ministri financija vrlo su srčano reagirali na sve češće kritike s druge strane bare da premalo troše i premalo rade na oživljavanju pacijenta. Inače vrlo oštar, Jean-Claude Juncker, luksemburški premijer, objavio je tom prilikom da im se zahtjevi iz Bijele kuće za izdašnje fiskalne pakete ‘uprće ne sviđaju’.

Sa svoje strane Europljani Amerikancima prebacuju kaos u pripremama za samit zbog formiranja novog kadra u njihovu ministarstvu financija, što je ministar Timothy Geithner, očekivano, odbacio kao neosnovano. To što se i njemu stolac koji još nije stigao ni zagrijati opasno trese dodatno odmaže pokušajima uspostavljanja dijaloga i povjerenja. Dotični je najprije bio na udaru kritika jer je utajio poraz, slučajno ili namjerno – i nije važno, da bi posljednji val zahtjeva za smjenu potaknula njegova spora reakcija na nove isplate masnih bonusa u kompanijama koje preživljavaju novcem poreznih obveznika.

Veliki samit već ima razrađenu agendu kojoj se mnogi svjetski mediji mjesecima pomalo podsmješuju izražavajući veliku sumnju u njezinu ostvarljivost. U Londonu će se svjetski velikani uhvatiti ukoštač s tri ključna problema: fiskalnim i monetarnim mjerama za smirivanje krize (pokretanje bankovnog krvotoka), srednjoročnom reformom regulative te jačanjem multilateralnih tijela poput MMF-a (kao medija za izravnu pomoć pogođenima). Iako ima nekoliko problema koji proizlaze iz katkad dijametralno različitih pristupa, glavna bitka vodit će se, što je već sada sasvim očito, oko drastično suprotstavljenih kultura i mentaliteta.

Amerikanci, narod koji inače ne poznaje mjeru, krenuli su lopatama ubacivati novce u sustav, i to bez ikakva dugoročnog plana, bar se zasad tako čini. Europljani pak, oprezniji i poučeni iskustvom stečenim u mnogo duljoj povijesti, inzistiraju na temeljnim promjenama u globalnom financijskom sustavu, dakle dugoročnim i fundamentalnim rješenjima, a ne ad hoc krpanju rupa. Logika je tu dalekosežnija nego što se čini. Posljednjih mjeseci postaje očito da Amerikanci rješenje svih problema, svakako kratkoročno, vide u ponovnom napuhavanju onog istog mjehura koji je nedavno prsnuo upravo zato što je bio pun zraka, odnosno neutemeljen u realnoj ekonomiji.

Opetovano napuhivanje potrošnje može samo ponovno završiti istu spiralu koja je i dovela do trenutačne situacije, pogotovo ne bude li je pratio izmijenjeni sustav regulacije, pa da se bankari opet zanesu. Razumljivo je stoga da Europljani ne žele samo ‘business as usual’ nego dublju reformu cjelokupnog sustava vrijednosti, prije svega uz pomoć pomnije i globalno koordinirane regulative. Na posljednjem pripremnom sastanku potkraj ožujka u Bruxellesu Barroso, predsjednik Europske komisije, izveo je mentalnu akrobaciju ustvrdivši da veće probleme neće prouzročiti Europa i Amerika, nego Kina i slične zemlje, koje prema njemu ‘nemaju kulturu zajedničkih pravila’. Teško. Da taj sastanak ne bi ostao baš bez ikakvih rezultata, usputno je dogovoreno i počevanje pomoći MMF-u za borbu protiv krize od 75 milijardi eura iako su neki dužnosnici naznačili brojku od 100 milijardi kao u konačnici realnu, a udvostručen je i fond za zemlje izvan eurozone s 25 na 50 milijardi eura.