Budući da je Ustavni sud svojom odlukom dao prednost institutu bračne stečevine pred povjerenjem u zemljišne knjige, mogao bi se pojaviti bračni drug dužnika s ugovorom u kojemu stoji da mu pripada cijela nekretnina.
Činjenica je da smo u Hrvatskoj dugo čekali i još čekamo na razinu pravne sigurnosti i vladavine prava kojom bismo se mogli pohvaliti, posebno na području zemljišnih knjiga, koje su u razvijenom svijetu condicio sine qua non ne samo svakog ozbiljnog ulaganja nego i svakog ozbiljnog razgovora na temu ulaganja. Naravno, riječ je o sigurnosti kapitala koji se ulaže, a kapital kao magnet privlače lokacije, odnosno države, gdje se vjerovnik i snažno i učinkovito štiti. U aktualnom trenutku globalne recesije ovo postaje još važnije, pri čemu se treba brinuti ne samo o velikim ulaganjima (koja su i prava rijetkost, a kada ih i ima u pravilu ih prate takva obvezna popuštanja na svim razinama da je stvarna korist za širu zajednicu u bitnom relativiziranu) nego i o svakom manjem ulaganju, jer takva ulaganja u svom zbroju mogu i premašiti ono iz megakategorije.
Međutim, činjenica je da naše zakonodavstvo usvaja i neke novine koje ne samo da ne podržavaju sigurnost ulagača nego same po sebi predstavljaju ugrozu i pravne sigurnosti i vladavine prava i općenito položaja vjerovnika. Pritom ne mislimo na proces reforme pravosuđa, ne mislimo na stabilnost kune niti na mogući nekontrolirani rast kamata i troškova, pa ni na političku klimu i domaće i međunarodno okruženje, nego na vrlo konkretna zakonska rješenja glede bračne i izvanbračne stečevine koja, uz potporu ili tumačenje sudskih praksi (posebno Ustavnog suda RH), u bitnom narušavaju sigurnost vjerovnika.
Obiteljski zakon je, naime, uveo pravilo prema kojemu su supružnici silom zakona suvlasnici polovine sve imovine stečene u braku, osim one dobivene na dar ili naslijeđene. Isto vrijedi i za one u izvanbračnoj zajednici. Vrlo je jasno i pozitivno to što se želi osigurati supružnike (bračne i izvanbračne), ali treba jasno kazati i da je riječ u prvom redu o njihovoj međusobnoj zaštiti, a tek poslije toga prema trećima, primjerice vjerovnicima jednog od bračnih partnera. Pritom treba napomenuti da vjerovnici postaju vjerovnici nekad svojom voljom (sklapanje nekog posla), ali i bez svoje volje (primjerice, kad im netko napravi štetu, a da prije toga nisu bili u ugovornom odnosu), te da imaju potpuno pravo vjerovati u javne knjige i njihov sadržaj.
Još je donekle i prihvatljivo smatrati i tumačiti da je vjerovnik kao što je banka pri davanju kredita dužna provjeriti je li tražitelj kredita u braku ili nije, pa čak i provjeravati kad je nekretnina koja se daje kao osiguranje stečena (da li u tom braku ili prije njega), ali je takav zahtjev posve neprovediv kada je riječ o izvanbračnoj zajednici ili kad se vjerovnik pokuša blokirati nekretninu radi, primjerice, tražbine nastale nekom štetnom radnjom, a u zemljišnoj knjizi se kao vlasnik za cijelu nekretninu vodi upravo onaj tko je odgovoran za štetu.