Pijte ono što vam je fino i neka vas vodi – cijena

Vakim danom sve je više vrsta vina na hrvatskom tržištu i prosječni se kupac sve teže snalazi. I ne samo on. Teškoća imaju čak i vrhunski poznavatelji vina, poput Vlade Borošića, legendarne figure hrvatske vinske scene koji je prvu privatnu vinoteku otvorio na Pantovčaku 1990. godine. Njegov Bornstein dobio je prije deset godina podružnicu na Kaptolu 19, vinoteku za koju relevantni svjetski vinski vodiči navode da je jedna od najljepših po ambijentu, a koja je Borošiću postala središnjicom poslovanja. Kao veteranu u vinskom biznisu i nije tako velik problem snaći se u tu namjenu vinske ponude, jer, naravno, 20 godina baveći se ovim poslom o vinu znam više nego prosječni obrazovani vinoljubac – kaže Borošić, ali ističe da se ni njemu nije jednostavno snaći, osobito kad su u pitanju vina srednjih i nižih cjenovnih kategorija, naprosto zato što se i među tim ‘jeftinim’ vinima nadu pojedina koja su, priznaje Borošić, ‘value for money’. Prosječnom je konzumentu, nažalost, osnovni kriterij maloprodajna cijena. Ipak, na svu sreću danas u velikoj većini slučajeva maloprodajna cijena je izraz kvalitete vina i ona je taj prvenstveni parametar koji opredjeljuje što kupiti a što ne uz napomenu da se danas mogu naći ‘prihvatna’ vina, posebno uvozna, za prihvatnu cijenu – objasnio je Borošić jednostavno, kao što samo znalač može, bit problema, ali i najednostavnije rješenje iako ono nije jedino.

Za kalifornijska vina Marta Papiga tvrdi da na našem tržištu ‘nisu prošla’ jer Amerikanci rade ‘pre-napredan barrique’. A to znači da već rade 300-postotni barrique, robustna vina sa snažno izraženom aromom vanilije i tropskog voća što se dobiva iz hrastovih bačava, ali to su ‘umorna vina’ pa vam se od njih spava u podne, jer su stvorena da se uz ručak popije jedna čaša. Budući da smo nacija koja voli popiti pa zato pijemo pitka vina, nije nam ugodno da nas jedna čaša pokosi, objašnjava Papiga.

Jednostavno je kad se kupac zatekne u specijaliziranim trgovinama gdje mu se može objasniti uzročno-po-sljudična veza maloprodajne cijene i zašto nešto stoji koliko stoji, govori Borošić, te napominje kako je normalno da se u vinotekama prije svega nađu vina cjenovne kategorije koju je gotovo nemoguće naći u bolje opskrbljenoj trgovini, u raznim hipermarketima, u kojima su u posljednjih nekoliko godina vina ipak dobila bitno bolji status. Može se dogoditi da za mali novac kupiš dobro, a može i manje dobro vino jer su proizvođačke cijene vani, posebno u novim vinskih zemljama, vrlo niske – objašnjava Borošić.

Da trgovci u hipermarketima malo znaju o vinima, potvrdila nam je i Marta Papiga, vlasnica tvrtke za promet vinom Hedon vita i najbolja somelierka u Hrvatskoj 2006. godine. Kad želite kupiti vino u hipermarketu, tamo nemate koga pitati jer ta mošnji trgovci rade sve i ne rade samo s vinima, a prodavač nije edukiran jer treba nositi kartone i puniti police, pa upravi velikih trgovačkih centara nije stalo da im ljudi budu obrazovani kad je riječ o vinima – govori Papiga, dodajući da bi trgovcima dovoljno bilo samo nekoliko dana temeljne izobrazbe jer sada teško da znaju išta o sortama, pa je ona tako nedavno doživjela da je trgovci pitaju je li sauvinon blanc bijela sorta. A da je kupce treba usmjeravati i savjetovati, ona potvrđuje iz vlastitog iskustva jer kaže da bi je kupci pitali mnogo toga o vinima dok je prije nekoliko godina sudjelovala kao somelierka u nekim promocijama u hipermarketima.

A kako se snaći u ‘globalnom’ hipermarketu, s tisućama vrsta vina koje se nude na policama trgovačkih centara, a pristigle su sa svih krajeva svijeta? Znalci s kojima smo razgovarali slažu se u dvije stvari: pije ono što vam odgovara i ne robujte predrasudama. Jedna od predrasuda, zbog koje mu je osobno žao jer je dovela do desetkovanja polusuhih vina, bilo je uvjerenje, navodi Borošić, da se uz čokoladu pije samo jedno vino, a onda su se okusi u čokoladi promijenili, u modu su ušle gorče čokolade, s mnogo kakaoa i to što je bilo pravilo za prateće vino prestalo je to biti. Druga je predrasuda da je jeftino vino loše. Kad savjetujem klijenta, najprije ga pitam koja je vina probao jer se ljudi, kad je riječ o okusima, dosta teško izražavaju, a lakše se sjetiti onoga što je bilo fino.

Jedan od bitnih kriterija jest kupiti ono što čovjek intimno preferira i voli pa ako je netko zaljubljenik u crno ili ga pije pretežito, vjerojatno neće posegnuti za bijelim jer je ono jeftinije – iskusno objašnjava Borošić, naglašavajući da je prvi kriterij vlastiti afinitet za bijelo ili crno vino, pa onda treba odlučivati prema sortama jer je sortiment na policama hrvatskih trgovina internacionalan, a prosječno znanje kupca je zadovoljavajuće ako zna za osnovnu razliku između graševine i chardonnaya jer u pravilu oni koji se odlučuju za bujelje, bez obzira na zemlju podrijetla, ipak vino kupuju s osnovnom namjerom da u njemu uživaju, a ne da gumiširaju. No, napominje Borošić, on nema ništa protiv gumišta.

Što se tiče vinske geografije, Borošić tvrdi da si neke znamenite vinogradarske regije jednostavno ne mogu dopustiti da proizvode loše, pa tako kaže da iz španjolske Rioje ne može doći nešto nepitko, ali i da vrijedi i obrnuto te ako vino dolazi iz nepoznatih vinogradnih područja Moldavije ili Bugarske možemo pretpostaviti da je dobro. Od 60 ili 100 etiketa raznih uvoznih vina cijene do deset eura mogu za njih 30 posto detektirati i reći da je to dobra cijena, za ostale ne mogu, ali se mogu ugodno iznenaditi – optimistično kazuje Borošić, dodajući da nema tog ‘connoisseur’ koji može tvrditi da zna kako kotira nekoliko milijuna proizvođača u svijetu jer se ne može reći da je Čile loš ili Bugarska dobra.

A jedino u čemu Borošić nije nimalo benevolentan, već isključiv jest kada kaže da nema dileme kod prigodnih božićno-novogodišnjih spumantea ‘koje bih dekretom zabranio jer’, tvrdi, reverznom inženjerom maloprodajne cijene od devet ili 14 kuna ‘dođete do zaključka da bi prazna boca morala biti jeftinija, pa ga ne preporučujemo izuzev da pukne’. Borošić tvrdi da su ta pijušava vina jedine tekućine za koje se može reći da zaista ne valjaju i da su dvojbe zdravstvene ispravnosti.

Znanje je najbolja obrana izreka koju potvrđuje i Marta Papiga. Tako se, kaže ona, butelja proizvođača Château Margauxa može kupiti za deset, ali i za 50 eura, a tu se butelju uvijek može prodati za 250 eura. Pritom veliku ulogu igra i berba pa, primjerice, berba 2006. ne stoji jednako kao isto vino ali berbe iz 1999. godine.

Kad savjetujem klijenta, najprije ga pitam koja je vina probao jer se ljudi, kad je riječ o okusima, dosta teško izražavaju, a lakše se sjetiti onoga što je bilo fino. Od sto etiketa raznih uvoznih vina cijene do deset eura mogu za njih 30 posto detektirati i reći da je to dobra cijena, za ostale ne mogu, ali se mogu ugodno iznenaditi.