Profumo

Alessandro Profumo, predsjednik Uprave UniCredit grupe, čija je članica i Zagrebačka banka, nedavno bio na iznenadnoj audienciji kod premijera Sanadera nakon koje nije bilo moguće utvrditi točnu svrhu i temu sastanka, zbog čega je ostavljeno velik prostor za spekulacije. Prema nekim dogovaralo se o pozajmljivanju državnog novca, prema drugima izglađivali su se pomalo uzavreli odnosi između Vlade i Zagrebačke banke, a neki su se pak bojali da je Profumo zapravo došao zatražiti izvlačenje dijela kapitala iz iznimno dobrostojeće tvrtke kćeri.

Što je god doista bilo predmet rasprave premijera, predsjednika banke i ministra financija Šukera, posljednja teza rezultat je strahova potaknutih nedavnim UniCreditovim zahtjevom austrijskoj i talijanskoj vladi za pomoć od četiri milijarde eura. Ipak, bez obzira na to pokazatelji grupacije vrlo su dobri, pogotovo ima li se na umu trenutačna situacija u globalnim financijama. Grupa sa sjedištem u Milanu prijavila je profit od 505 milijuna eura za četvrti prošlogodišnji kvartal, što je, doduše, znatan pad od 57 posto u odnosu na isto razdoblje godinu prije, i ukupni profit za godinu u traženu iznosu. Na godišnjoj razini riječ je stoga o 38-postotnom padu zarade, ali gubitak od 750 milijuna eura bio je rezultat investicija u kazahstanski Atf Bank i ukrajinski Ukrsotbank, dakle širenja.

Duhove je Profumo dodatno smirio izjavom da banka može funkcionirati bez pomoći, no da je prisiljena reagirati tako zbog konkurencije koja je zatražila pomoć, zbog čega djeluje jača nego što jest. Dodatno je olakšanje za sve one u Hrvatskoj zabrinute za moguće probleme u Zagrebačkoj banci što joj je dostupno 7,5 milijardi eura pomoći od dviju vlada, a tražit će najviše četiri milijarde. Najveća su slabost za Grupu stoga istočnoeuropska tržišta, kojima ponostaje novca za vraćanje dugova, što osjeća i UniCredit kao jedan od najjačih igrača u toj regiji, ali i jedan od najvećih kreditora potrošnje u njoj.

Sinonim za bankovnog vladara Srednje i Istočne Europe nastao je na klasičan talijanski način – spajanjem gomile manjih regionalnih banaka u jednu veliku, kao što je nastala i Italija. Tako je današnja grupacija osnovana 1998. spajanjem Credito Italiana, Rolo Bance 1473 (koja je pak već bila spoj niza banaka stvorenog samo dvije godine prije), Unicredita (druge gomilice), Cassa di Risparmio di Trento e Rovereta, Casa di Risparmio di Triestea te nedavno njemačkog HVB-a i Capitalija. Samo godinu poslije novostvorena grupacija UniCredita Italiana, tako osnažena i osvježena, kreće hitro u akciju osvajanja novih tržišta, i to istočno, kupnjom poljske banke Pekao, investicijske grupe Pioneer, te širem na Bugarsku, Slovačku, Hrvatsku, Rumunjsku, Češku, Tursku, BiH itd.

Do 2003. Grupa završava reorganizaciju osnutkom triju banaka u Italiji podijeljenih prema tržišnim segmentima – UniCredit Banca, UniCredit Banco d’Imprese i UniCredit Private Banking – uza stvaranje novog europskog odjela, pa UniCredit postaje prva talijanska banka koja je prihvatila koncept odjela, koji je i danas u funkciji.

Nakon niza uglavnom manjih akvizicija 2005. na red dolazi prva zvučna, ona njemačke grupacije HVB, isto tako formirane 1998. kombinacijom dviju bavarskih banaka Bayerische Vereinsbanka i Bayerische Hypotheken und Wechsel Banka. To spajanje, upotpunjeno s prije izvršenom akvizicijom Bank Austria Creditanstalta, omogućilo je utvrđivanje položaja jedne od najjačih bankovnih grupacija u Europi s obzirom na to da je bila riječ o već osnovanim, uspješnim bankama koje su u UniCredit unijele mnogo svojih kapaciteta. Austrijski Creditanstalt bila je najveća austrijska grupacija i dioničar Bank Medici AG-a, koji je osnovala davne 1855. poznata obitelj Rothschild, a koja je pod nadzorom Vladina povjerenika od 2. siječnja, kad se doznalo da je Medici bio među nasanjenim Madoffovim klijentima (sa solidne dvije milijarde dolara).

Konačno, 2007. UniCredit konsolidira svoj položaj na domaćem, najvažnijem, tržištu spajanjem s trećom najjačom grupacijom u Italiji – Capitalijem, nastalim 2002. od dvaju entiteta (naravno, lanca prije stvorenog spajanjima niza banaka), a ima i snažan utjecaj na krajnjem jugu Italije, gdje kontrolira MCC i Fineco, prvu brokeražu u Italiji. Danas je ta moćna grupacija jedna od većih međunarodnih financijskih institucija koja posluje u 22 europske zemlje i ima predstavničke urede na 27 drugih tržišta. U Srednjoj i Istočnoj Europi apsolutni je lider s tržišnim udjelom gotovo dvostruko većim od onog svojih najvećih konkurenata. Nedavna akvizicija dviju banaka u Ukrajini i Kazahstanu nova je odskočna daska prema širenju poslovanja na nova perspektivna tržišta i prema Srednjoj Aziji.

Sadašnji predsjednik Uprave Alessandro Profumo rođen je u Genovi 1957. i profesionalni je bankar s opsežnim iskustvom u djelatnosti. Prvi se put zapošljava 1976. u Banco Larianu, gdje je u malo više od deset godina stigao do mjesta direktora. Na putu prema vrhu jedne od najvećih europskih banaka prolazi kroz McKinsey and Company, Bain, Cuneo and Associates, Rione Adriatica di Sicurtà te, konačno, Creditito Italiano, gdje na čelni položaj sjeda 1997., godinu prije velikog spajanja i stvaranja današnjeg UniCredita.

Potkraj 90-ih probija se na listu najboljih europskih bankara, što je još jedanput potvrđeno nagradom Bankar godine 2002., a možda mu je najvažnija karakteristika za talijanske prilike neuobičajen pristup bankarstvu koji se očituje u agresivnosti i hrabrosti, odnosno izazivanju tradicionalnih načina poslovanja u talijanskom bankarskom svijetu. Postao je poznat i po svojoj napravitosti (čemu se ne treba čuditi jer je velik dio djetinjstva proveo u Palermu), zbog čega je često ostajao izoliran i bez saveznika, što se, dakako, prenosilo i na banku.

Iako diplomirani ekonomist, nikad nije napredovao u akademskom smislu, no to mu, izjavio je u jednom intervjuu, i nije trebalo jer je svoj vršni magisterij zaradio stječući iskustvo u različitim financijskim institucijama. – Ondje sam naučio biti fleksibilan i usredotočiti se na velike stvari umjesto da trošim vrijeme na male – izjavio je.

U Creditu Italiano, prethodnika današnjeg UniCredita, došao je 1994., godinu nakon što je ta banka privatizirana. Ta je institucija osnovana davne 1870. kao kreditor Vladinih institucija i velikih industrijskih grupacija, ali nakon stoljetne tradicije polako je postajala iznimno neučinkovita. Profumo je ondje počeo kao zamjenik generalnog direktora, da bi ubrzo preuzeo uzde. Prvi zadatak bio mu je revitalizirati neefikasnu banku, što je učinio postavljenjem ciljeva i uvođenjem poticaja utemeljenih na produktivnosti, što je dotad bila relativno nepoznata taktika u talijanskom bankarstvu. Koliko je ozbiljno shvatio svoj posao, pokazuje i podatak da je otpustio čak dvije trećine dotadašnje uprave i zamijenio je novim, mladim ljudima. Centralizirao je mnoge ‘back-office’ operacije i prebacio dio zaposlenika na prvu liniju fronte, a uobičajenim bankovnim operacijama dodao je bankarstvo na veliko i investicijsko bankarstvo, odnosno upravljanje sredstvima. Te su se prinoše pokazale vrlo dobrim potezom i već su 2000. u ukupnom profitu sudjelovale s 15 posto.

Prvu veliku bitku vodio je s investicijskom bankom Mediobancom 1998., kojoj je na čelu bio 91-ogodišnji Enrico Cuccia, čovjek s nevjerojatnom moći u talijanskim bankarskim krugovima. No aragoniti Profumo pokušao je preuzeti Banco Commerciale Italiano, velikog dioničara Mediobance. Nije uspio, ali pokušajem je poslao jasan znak starom lavu i tržištu. Ipak, 1998. Profumo je bio mnogo uspješniji: uspio je spojiti tri banke u bogatim regijama sjeverne Italije i tako sredstva svoje banke uvećao 60 posto stvorivši UniCredito Italiano. No taj pothvat nije prošao sasvim glatko.

Dobrotvorne zaklade kupljenih banaka, najveći UniCreditovi dioničari, pobunile su se zahtijevajući više mjesta u novom direktorskom odboru. Profumo je pak inzistirao da ostanu manjina, kao što je, uostalom, bilo predviđeno ugovorom o spajanju. Sukob je stvorio na kušju strpljenje obiju strana i izazvao demonstraciju moći, pa su zaklade prodale manji udio UniCredita njemačkom Deutschem Banku, što su neki protumačili kao pokušaj preuzimanja, ali Profumo je ipak pobijedio, uspjevši održati cijenu dionice svoje tvrtke previsokom da bi bila isplativa. Nakon takva rasplet događaja sukobljene strane postigle su kompromis uspostavljanjem dva nova mjesta u Odboru od kojih je svaka strana imala pravo na jedno.

UniCredit je prva talijanska banka koja je prihvatila poslovni model odjela kojem je, u njegovu slučaju, cilj uravnoteženje cijele mreže poslovanja stvaranjem vrijednosti u svim svojim poslovnim operacijama i kapitaliziranjem na prilikama koje se pojavile. Cijela poslovna filozofija temelji se na četiri stupa, objašnjava UniCredit: definiranje jasnih poslovnih linija, poput maloprodajnog, korporativnog i investicijskog bankarstva te upravljanja sredstvima, što su uobičajeni segmenti tržišta na kojima posluje; osnivanje specifičnih globalnih tvornica; razvoj proizvoda poput kreditnih kartica, potrošačkih kredita, hipoteke i leasinga; centraliziranje potpornih usluga, što se odnosi na informacijsku i komunikacijsku tehnologiju i ‘back-office’ aktivnosti radi svojevrsne logistike dnevnim operacijama svih odjela; prihvaćanje multilokalnog pristupa prepuštenjem nadgledanja distribucijskih mreža i odnosa s klijentima na lokalne podružnice.

Iako se UniCredit ubraja u rijetke dobrostojeće banke u ovom trenutku, nije uspio potpuno izbjeći bar manje valove. Tako je sredinom ožujka pokazao spremnost na prodaju udjela Pioneera, svog odjela za upravljanje sredstvima. Profumo je izjavio da će ‘u strateškom smislu vidjeti kako će stajati upravljanje sredstvima u budućnosti’ i da je banka otvorena za razne mogućnosti. U svakom slučaju, naglasio je, Pioneer će doživjeti određene promjene i restrukturiranje. Uz to smanjenje troškova podnijet će upravo najnovije akvizicije, odnosno 1.400 zaposlenika u nedavno kupljenim bankama u Ukrajini i Kazahstanu. U Ukrajini je riječ o dodatnih 600 do 700 radnih mjesta, nakon što ih je toliko već ukinuto prošle godine.

Profumov sljedeći veliki cilj bilo je širenje UniCreditova poslovanja u Europi. Prvi koraci nisu bili posebno plodonosni, no uspio je otvoriti ured u Dublinu, a pravi napredak postignut je u sasvim suprotnom smjeru – na istoku. To još nije bilo dovoljno za njegovu viziju jer je banka i dalje bila premala da bi imala dovoljno jaku ulogu u širim europskim pojmovima. Da bi riješio taj zastoj, Profumo je odlučio potražiti domaćeg partnera, što bi UniCreditu otvorilo vrata prve lige. Potvrda njegova mandata 1999. pokazala je da njegova uspješnost ipak nadilazi povremeno koškanje s nekim dioničarima. U njegovu se mandatu od 1997. do 2000. neto prihod banke učetverostručio, a sredstva su udvostručena.

Profumo nipošto nije tradicionalan talijanski bankar. Mnogi ga opisuju kao hrabrog, bezobraznog i agresivnog, dakle atributima koji nisu dio tradicije talijanskih financijskih krugova. S druge strane takva taktika, iako je dala konkretne rezultate, nije mu priskrbila mnogo prijatelja i saveznika. Imajući na umu njegove osobine, mnoge su banke bježale od spajanja strahujući da će ih Profumo jednostavno izgurati. Kao šef izravan je i zahtjevan, a za razliku od većine talijanskih šefova u radu se ne oslanja na osobne odnose, nego na mjerljivost uspjeha. Na kraju, možda je stvorio mnogo neprijatelja i izazvao velik oprez kod kolega, no teško je naći one koji bi mu osporili sposobnost i uspjeh u vođenju banke, pa i u europskoj areni.