Ulazak u NATO nakon četiri lekcije u 18 godina šegrtovanja

Hrvatska će na samitu ovog vikenda i službeno postati članica NATO-a. Prigoda za slavlje? Ne pretjerano. Razloga za slavlje bilo bi da se to dogodilo 1991. ili bar 1999. Prigoda za obezvjeđivanje tog događaja jer ulazimo s Albanijom, poslije Rumunjske i Bugarske? Ne, jer značilo bi to da se u prošlim 18 godina nismo udaljili od percepcije politike iz rakusa svoje male kleti. To je prigoda za rezimiranje vlastitih pogrešnih postupaka i procjena. Da se ne bi ponavljale u nekim drugim oblicima.

Tad bi nam jedna NATO-ova intervencija bila spasonosna. Da je samo jedna NATO-ova eskadrila u brišućem letu nadletjela naše istočne i južne granice, zaustavili bismo ne samo napad na Hrvatsku nego i sve kasnije postjugoslavenske ratove.

Ali to tada nije bila NATO-ova obveza niti je to bilo u interesu njegovih država članica. On je tada tražio novi profil, nove uloge, mi smo bili izvrstan poligon. Tako smo na vlastitoj koži mogli naučiti da on ne intervenira zbog krvi i suza, nego zbog sebe i interesa svojih najmoćnijih članica. Spoznajmo je primjenjiva i na druge međudržavne saveze i organizacije, međunarodne institucije. Tu lekciju još nismo, čini mi se, sasvim apsolvirali.

Da se članstvo dobjeljuje prema zaslugama, Hrvatska se svakako trebala naći u NATO-u u prvom proširenju na bivši komunistički blok 1999. Partnerstvo sa SAD-om i hrvatske vojne operacije 1995. otvorile su vrata učvršćivanju američke uloge u NATO-u i u Europi i njegovu preraštanju u politički, sigurnosni i intervencionistički savez. Ali hrvatska politika nije bila dorasla izazovu. Vlast nije znala da u politici nema konačnih pobjeda ni vječnih saveznih stava, da potonje treba stalno graditi, a pobjede braniti. Postala je bahata i samodovoljna i tako se počela urušavati. Oporba nije znala ili nije željela znati da u toj idealiziranoj međunarodnoj zajednici hrvatska država ima vrlo uporne i moćne političke protivnike kojima nije cilj demokratizirati državu, nego učiniti je slabijom, ovisnijom – zapadnobalkanskom. Lekcija o političkom konsenzusu u zaštiti temeljnih državnih interesa kod nas se tek sad pomalo uči kao i lekcija o nužnosti neprestanog lobiranja i uspostave saveznih stava.

Mi smo potpuno demokratizirani. Mi surađujemo. Šleperi dokumenata kreću u Haag. Nova vlast sklapa strateško partnerstvo s dotadašnjim strateškim neprijateljima države, sa službenim Londonom, nadajući se da će ga pridobiti ‘transparentnošću’. Strateški joj partner zaustvar servira ponudu da za ulazak u NATO (i EU) sama sebe politički ubije: da sama kriminalizira one koji su stvorili državu na čijem su čelu. Ponuda je, dakako, neprihvatljiva. Bugarska i Rumunjska ušle su u NATO bez Hrvatske. Čini mi se da su lekciju o mogućim i nemogućim strateškim partnerstvima donekle svladale tek posljednjih godina – kako vlast, tako i oporba.

Nova-stara vlast NATO je (uz EU) proglasila prioritetima bez alternativne, dokazuje vlastitu demokratičnost pod svaku cijenu. Izručuje ljude i dokumente, zadovoljava zahtjeve. Ali iza svakog je zahtjeva novi zahtjev. I uvijek ima podrijetlo na istoj adresi. No nešto se ipak pozitivno promijenilo – prepoznato je i ponovno izgrađeno staro saveznost. Ono s SAD-om. To saveznost ovih dana uvodi Hrvatsku u NATO. Nijedan ozbiljan političar u Hrvatskoj više ne širi uvjerenje da je međunarodna politika skup dobročinitelja i dobrih namjera. Ojačala je već zakrpljala samosvijest. Granična je telenovela sa Slovenijom dugoročno možda čak dobrodošla za oporavak od bespogovorno podaničkog mentaliteta i trening konsenzusa oko nacionalnog interesa. Danas nitko više i ne pokušava prodavati iluzije da će ulazak u NATO (ili bilo kamo) riješiti naše akutne probleme.

Tak se nakon te demistifikacije ulazak u NATO može prepoznati kao strateški važan korak u zapadnom pozicioniranju Hrvatske: političkom, sigurnosnom i energetskom. Pod uvjetom da znamo što je sljedeći korak i da postoji konsenzus o tom iskoraku. Dakle, pod uvjetom da 18 šegrtskih godina nije bilo uzaludno.