Hakeri sve češće napadaju

Eura duga, što će stvoriti nove pritiske na slabljene kune: – Ralje se između vanjskog duga i deviznih rezervi šire, jer ako se ništa ne promijeni dug će i dalje rasti, kao i pritisci na slabljenje kune, a devizne rezerve i dalje padati. No to je logična posljedica ekonomskog modela koji se vuče iz ’93. Održavanje unutarnje ravnoteže preko stabilnog tečaja stvorilo je veliku neravnotežu prema inozemstvu i sada smo dužni 39 milijardi eura. To je davno potrošen model koji se mora mijenjati – poručuje Lovrinović.

Štetna devalvacija. Sve su valute u okruženju deprecirale između 15 i 40 posto, a posebno je opasno to što je oslabljela i u Turskoj, našem izravnom konkurentu u turizmu.

• Tečaj nije čarobni štapić koji će spasiti našu konkurentnost, ali on mora biti sastavni dio nove ekonomske politike, novog modela koji će ispraviti ovaj deformirani sustav monetarne i tečajne politike. Proaktivno vođenje tečaja mora biti samo jedna od mjera novoga ekonomskog recepta, jer recesija je kratkotrajna i jednom će proći, ali problem vanjskog duga i uvoza ostaje – upozorava Lovrinović.

Ljubo Jurčić, predsjednik Hrvatskog društva ekonomista, misli da tečaj jest pitanje konkurentnosti. Već 14 godina plaćamo cijenu stabilnog tečaja, kaže. Tečaj nismo zamijenili mjerama razvijene, industrijske politike niti smo povećali efikasnost, dakle nismo nadoknadili manjkavosti čvrstog tečaja. Zato se isplatilo uvoziti, a ne doma proizvoditi: – Sada imamo nekoliko problema. Zemlje u regiji deprecirale su svoje valute i u utrci s njima na tržištu gubimo konkurentnost. Posebno u turizmu. Ako nismo konkurentni, padat će nam prihodi od izvoza, a rasti obveze prema kreditima – upozorava Jurčić.

No sama devalvacija, bez suvisle industrijske i regionalne politike, uzazaokret u monetarnoj i fiskalnoj, napravila bi više štete nego koristi, misli Jurčić: – Nije problem u visini vanjskog duga nego u njegovom udjelu u BDP-u. Ako bismo počeli dizati BDP, uz rast proizvodnje i izvoza, onda bi bilo i dovoljno deviza za otplatu dugova. Tečaj može pomoći u rastu konkurentnosti, ali samo uz istodoban rast efikasnosti hrvatske ekonomije – poručuje.

Radimir Čačić, koji sve češće ističe na ekonomski teren, ne misli da je jaka kuna temelj financijske stabilnosti: – Uvjerem sam da kuna, kako bi povećala produktivnost, mora slabjeti. No sada nije trenutak, jer produktivnost pada, ali trebalo se i trebat će je oslabiti – kategorizan je.

Analitičar Ante Babić u analizi za Obrtničke novine tvrdi da je struktura devizne ponude i potražnje zadana veličina. Ove je godine problem to što novac pozajmljen za razvoj i financiranje (koji je godinama stvarao pritiske na jačanje kune) sada dolazi na naplatu – raste potražnja za devizama i kuna slabi, što je najveći ovogodišnji problem. Na plitkom deviznom tržištu samo milijarda eura viška potražnje nad ponudom može oslabiti kunu četiri posto.

Šteto nakon recesije. Za dvije-tri godine pravi problem bit će inflacija. Kad izađemo iz recesije, za dvije-tri godine pravi će problem biti inflacija. Ako sada budemo eksperimentirali s tečajem kune, može nam se ponovno dogoditi inflatorna spirala, jedno će gurati drugo i opet smo u začaranom krugu. Svu raspravu o tečaju zato treba prebaciti na reforme i onda tečaj neće biti važan. Slabljenje kune imat će smisla samo kad nam robi izvoz bude 70 ili 80 posto BDP-a.

Otplata duga od 12 milijardi eura ne bi mogla refinancirati, kuna bi deprecirala 40 do čak 50 posto, na više od 10 kuna za euro. No HNB s devet milijardi eura pričuva može ublažiti stvari, a dogovara se i novo zaduženje u inozemstvu, pa još ovu godinu možemo izgurati, kaže Babić. No što dogodine?

Analitičar Hypo banke Hrvoje Stojić zalaže se za novi model razvoja: – Nisam pobornik toga da se stvari rješavaju preko tečaja, jer ga možemo oslabiti samo jednom i nikad više, a pitanje je ima li trenutačno inozemne potražnje za našim proizvodima. Valutno smo jako izloženi, a nitko, pa ni država, nije ‘hedžiran’, zaštićen od valutnog rizika – misli Stojić.

Fiskalna prilagodba. Više bi, kaže, volio vidjeti fiskalnu prilagodbu, jer je monetarna vlast već odradila sve što je mogla i trebala. Slabljenjem kune država bi poduzetnicima poslala poruku da se ne moraju restrukturirati, jer će to tečaj učiniti umjesto njih. Eksperimentiranjem s deprecijacijom kune riskirali bismo investicijski kreditni rejting, a to onda znači da bi nas mogao zaobići investicijski kapital, tvrdi.

• Deprecijacija valute ima smisla za velika izvozna gospodarstva, u zemljama gdje izvoz čini 80 ili više posto udjela u BDP-u. Kod nas je robni izvoz samo 25 posto BDP-a i tu tečaj neće pomoći, za turizam će više učiniti smanjenje PDV-a. No prije svega treba mijenjati potrošački mentalitet, penalizirati potrošnju i poticati investicije – predlaže Stojić. Kao potvrdu teze o nepotrebnom slabljenju kune ističe primjer Njemačke, koja unatoč čvrstoj valuti stalno povećava svoj udjel u svjetskoj trgovini. Što će nam biti izgovor za nekonkurentnost kad jednog dana uđemo u EMU, pita se?

Inačica pitanja o kokoši i jajetu: što je prije, rast izvoza ili slabljenje tečaja, trebala bi se preoblikovati u pitanje tko će i kada promijeniti potrošački model razvoja u proizvodni i izvozni, u kojemu tečaj može biti jedan od instrumenta rasta konkurentnosti? Silno je depresivno već to što malo tko u Vladi uopće razumije pitanje.